ŽRTVE „ANTIFAŠISTA“: MAKEDONSKO-TURSKA ORGANIZACIJA „YUDŽEL“

Autor: Sedad Bešlija

Uvodna napomena

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine, vardarski dio Makedonije podijelile su Bugarska i Italija, a područje Egejske Makedonije zaposjeli su Bugari, Nijemci i Talijani. Pokret partizanskog otpora u Makedoniji počeo je u oktobru 1941.godine. Na Drugome zasjedanju AVNOJ-a 29.11.1943. godine, makedonskom narodu prvi je put priznata nacionalna individualnost i pravo na svoju državu kao jednu od federativnih jedinica buduće države. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, proširilo se područje pod nadzorom makedonskih partizana.

Začetak savremene makedonske državnosti bilo je Prvo zasjedanje Antifašističkoga sobranja narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM), održano 2.8.1944. godine, u manastiru Prohor Pčinjski kraj Vranja (potvrđen je državnopravni položaj Makedonije kao ravnopravne federalne jedinice u okviru nove Jugoslavije). Drugo zasjedanje ASNOM-a bilo je održano u oslobođenom Skoplju (28. do 31.12.1944.), a prva makedonska vlada stvorena je 16.4.1945. godine. Predsjednik vlade (do 1953.) bio je L. Koliševski. Proglašena je NR Makedonija (8.3.1946.) i donesen ustav (31.12.1946.). Poratnu stabilnost narušavao je građanski rat u Grčkoj 1946–49. (iz Egejske Makedonije u Jugoslaviju, tj. uglavnom u NR Makedoniju, iselilo se 40 do 50 hiljada grčkih Makedonaca kojima je bio onemogućen povratak), te od 1948. godine pogoršanje jugoslavensko-bugarskih odnosa (Bugarska je osporavala makedonsku nacionalnost). Od 1953. do 1967. godine iz Makedonije se iselilo oko 200.000 autohtonih Turaka. Godine 1963. proglašena je SR Makedonija.

Treba napomenuti i to da je od 1944. godine, kada se Bugarska okreće protiv Njemačke, pa do 1950-tih godina, kada se uščvršćuje komunistički režim u toj zemlji, provela i prisilna „bugarizacija“ zbog koje su se masovno, većinom prema Anadoliji, iseljavali manjinski Turci, njih oko 150.000.

U predvečerje Drugog svjetskog rata, na tlu Makedonije, s gravitacionim centrom u Skoplju, egzistirala je jedna grupa idealista, pripadnika manjinskog turskog naroda, predvođena Šuajbom Azizom, koji je nakon školovanja u Ataullah ef. medresi u Skoplju, u drugoj polovini 1930-tih godina završio i čuveni univerzitet Al-Azhar u Kairu u oblasti islamskih disciplina. Bio je drugi u generaciji po ostvarenom uspjehu.1 Iz Kaira je trebao ići u Ankaru na akademski rad, međutim u Skoplju ga je dočekao početak rata, a granice su bile zatvorene. Odbio je državničke poslove i živio je od poljoprivrede. Sabahattin Zaim, turski intelektualac je za Šuajba Aziza upotrijebio izraz „najučeniji musliman u Jugoslaviji“.

Ta grupa entuzijasta i učenih ljudi našla se u vrtlogu Drugog svjetskog rata. S jedne strane su bili Staljin i komunistički pokret, a na drugoj četnici podržani od Britanije. Šuajb Aziz je smatrao da je nebitno ko će od te dvije struje pobijediti. Jer će u oba slučaja muslimanski Turci izvući „deblji kraj“. Staljin je u saradnji sa Englezima namjeravao istrijebiti muslimane s Balkana po okončanju rata. Nijemci nisu htjeli započeti napad na Sovjetski savez dok ne osiguraju „zaleđinu“ na Balkanu. Šuajb Aziz je predviđao da će Nijemci pokušati napraviti „most prijateljstva“ prema muslimanima i Turcima na Balkanu. Uostalom, 1941. godine Nijemci Makedoniju „prepuštaju“ Bugarima, jugoslovenskim rivalima, pa je stanje izgledalo kao da Sovjeti neće imati priliku da ostvare svoje ciljeve. Međutim, Bugari u vardarskoj Makedoniji provode teror nad turskom manjinom.2 U takvoj situaciji to stanovništvo se okreće sebi i svojim resursima, samoorganizovanju. 

Tako je navedena grupa idealista, 1941. godine formirala organizaciju pod imenom „Yudžel“3. Ona je, ustvari, bila nastavak, samo sužena na makedonsko područje, onih organizacija među muslimanima Balkana (Makedonija, Kosovo, Sandžak, Bosna)  koji su od početka treće decenije 20. stoljeća nastojali promišljati vlastiti vjerski identitet te poziciju svoga naroda i aktivno sudjelovati u društvu u cilju njihovog očuvanja, primarno kroz aktivnosti obrazovnog, kulturnog i humanitarnog karaktera. Posrijedi su bile dvije osnove ideološke linije pripadnika organizacije, potaknute stanjem na terenu i odnosom prema manjinskim Turcima: anti-komunizam i anti-albanizam.

No, treba reći da su do 1945. godine u raznim fazama rata sarađivali i sa turskim konzulatom u Skoplju, kao i turskom ambasadom u Beogradu.  Čak su u toku bugarske okupacije Skoplja fizički osiguravali turski konzulat u tom gradu.

Međutim, u suštini, „Yudžel“ je bio društveni pokret osnovan s ciljem očuvanja nacionalnog i vjerskog identiteta makedonskih Turaka. Osnivači su, pored Šuajba Aziza, bili još i: Šerafettin Ferid (profesor francuskog jezika), Nazmi Omer Yakub (diplomirani pravnik Univerziteta u Beogradu), Muzaffer Ahmet, Fettah Sulejmanpašić i Mehmet Dalip. Bio je tu još mnogo uglednih imena. U jednom trenutku, organizacija je, uključujući i sela, imala oko 500 članova, s tim da je njih pedesetak bilo aktivno u kontinuitetu. Jedan od ključnih ciljeva osnivanja organizacije bio je očuvanje nacionalne svijesti turske manjine u Makedoniji koja nije smjela, kako su smatrali, postati „instrument u rukama komunista“. U tu svrhu, 1944. godine objavljen je prvi broj turskog lista Birlik (Jedinstvo) pod uredništvom Nazmi Omera i Ali Abdurahamana. Uslijedile su i druge aktivnosti kao što su otvaranje škola, emitovanje programa na turskom jeziku na skopskoj radio stanici, kursevi turskog jezika, distribucija literature iz Turske, posebne one koja govori o jačanju nacionalne svijesti (autora: Mehmet Akif Ersoy, Namık Kemal, Ziya Gökalp, Mehmet Emin Yurdakul i dr.).

Organizacija „Yudžel“ i njeni pripadnici su od strane poslijeratnog komunističkog režima proglašeni teroristima, neprijateljima režima, antikomunistima, špijunima, opasnim elementom po sigurnost države, propagandistima imperijalnih snaga, saradnicima turske države i sl.

Uslijedila su hapšenja i prva suđenja na Skopskom okružnom sudu već od 19. januara 1948. godine. Za samo šest dana, 25. januara 1948. godine donesene su i prve presude. Od 17 optuženih, četvorici su oduzeta sva politička i imovinska prava i osuđeni su na smrt vješanjem. To su: Šuajb Aziz4, Ali Abdurahman Ali, Nazmi Omer Yakub i Adem Ali Adem. Pet osoba osuđeno je na 20 godina (što je tada predstavljalo doživotnu robiju), jedna osoba je osuđena na 15 godina, jedna osoba na 13 godina, tri osobe na 10 godina i jedna osoba na 8 godina zatvora. Dana, 27. februara 1948. godine presude na smrt su i sprovedene na način da su ih strijeljali pred jednom stijenom u selu Sušica kraj Skoplja.5 Ne zna se za posmrtne tragove. Sličnu su sudbinu doživjele i druge dvije grupe pripadnika organizacije kojima se sudilo iza toga. Preko stotinu lica je osuđeno, pola od tog broja bili su učitelji dok su drugu polovicu činili intelektualci i privrednici. 

Godinama iza pogubljenja pronađeno je pismo Šuajba Aziza, zamotano na papir od čokolade i ostavljeno u rukavu kaputa. U njemu je Aziz napisao svoju zadnju poruku porodici: „Draga saputnice Nigar, djeco Ulker, Turan Erktan i maleno, došlo je vrijeme da vas napustim. Nisam vas se zasitio. Sudbina mi je na ovaj način zapisana. Nigar, pazi mi na djecu, čuvaj ih kao zjenicu oka svoga. Uvijek ih ljubi i miriši u moje ime. Neka uče. Preselite se u neku drugu kuću. Od danas ta djeca više nemaju oca, samo majku. Neka je slušaju. Oprostite mi. Ja sam žrtva svog naroda.“

Jedna od ključnih dugotrajnih posljedica navedenog procesa koji je poduzeo komunistički režim bila je iskorjenjivanje turske manjine iz Makedonije što se, usljed žestoke propagande, masovnim iseljavanjem i desilo, posebno nakon međudržavnog dogovora o slobodnim migracijama iz 1953. godine. Međutim, treba istaknuti i to da tadašnja turska državna politika u vrijeme održavanja suđenja i izricanja presuda članovima organizacije „Yudžel“ nije pokazala nikakvo interesovanje za zaštitu svojih sunarodnjaka.

Pripadnici organizacije su tokom rata u nekom obliku i intenzitetu dolazili u dodir sa svim zaraćenim stranama. Među njima su bili i pripadnici komunističkog pokreta. Interesantan je detalj s jednog sastanka sa predstavnicima Komunističke partije Skoplja koji pokazuje tradicionalni karakter organizacije. Šuajb Aziz je predvodio delegaciju predstavnika turskih intelektualaca. Na sastanku jedan član KPS je kazao sljedeće: „Šta ćete dobiti time što pokrivate svoje žene, kuće, domove, bašče, avlije i stidna mjesta? Trebate to otkriti.“ Šuajb Aziz6 je na to odgovorio: „Gospodo, pokrivanje žena je naredba naše vjere. Naše razumijevanje časti je srazmjerno pokrivanju te oblikovanju naše porodice. Ostavite nama da se, umjesto vas, stidimo svoje vjere, kulture i pokrivača.“

Brojni potomci članova organizacije  danas žive u Turskoj. Do sada su zabilježena neka skromna istraživanja o historiji organizacije „Yudžel“ i njenih članova naporima pojedinih autora iz Turske. Ostalo je još mnogo toga da se istraži. Bilo bi jako zanimljivo napraviti i određene komparacije sa sličnim pojavama u drugim zemljama Balkana.

1  Negdje u isto vrijeme na Al-Azharu je studirao i Husein ef. Đozo iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije.
2  Nakon Balkanskih ratova, srpske vlasti su turskoj manjini mijenjale prezimena na način da su dodavali sufiks -ić. Međutim, u toku Drugog svjetskog rata, Bugari su ta prezimena mijenjali sa sufiksom -ov.
3 (tur. uzvišen, veličanstven, progresivan, napredan i sl.)
4  Komparirati npr. sa sudbinom prijekog komunističkog suda i pogubljenja Mustafe Busuladžića u Sarajevu 1945. godine.
5  Prema nekim drugim izvorima strijeljanje se desilo u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici.
6  Šuajb Aziz je bio tetić vodećeg skopskog alima u 20. stoljeću, čuvenog Fettah efendije Ishakovića koji je bio osuđen od komunističkog režima na sedam teških godina zatvora. Jednu od tih godina proveo je u Doboju (Bosna i Hercegovina) na tucanju kamena, što je bila posebna tortura za zatvorenike. Po izlasku iz zatvora režim mu nije odobravao čak ni službu mujezina u džamiji. Tek će zadnjih godina životnog vijeka biti zaposlen u Makedonskom arhivu na poslovima prijevoda osmanskih dokumenata. Poznat je i kao pjesnik, ali i žestok borac protiv iseljavanja muslimana nakon Drugog svjetskog rata. Umro je 24. aprila 1963. godine.

Korištena literatura:

  • Yıldırım Ağanoğlu, Yücel Teşkilatı, Rumeli Türkleri Kültür ve Dayanışma Derneği, 2. B.,  İstanbul, 2006.
  • Berrin Çalışkan, „1953 Göçü Sonrası Yücelcilerin Memleket/Yugoslavya ve Ana Vatan/Türkiye Algıları“, İnsan ve Toplum, 4(8), 2014, 137-162.

  • Ferit Salim Sanlı, „Yücel Hareketi ve Makedonya Türklüğü“, TÜRKİZ, 3/18, Nov/Dec, 2012, 33-49.

  • Emin Akdağ, Haşim Söylemez, „Yücelci Türkler“, Aksiyon, 479, 2/2004.

  • Muhammed Aruçi, „Fettah Efendi (1910-1963)“, TDV İslâm Ansiklopedisi, 12. cilt, Istanbul, 1995, 483-484.

  • Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr 

You might also like
X