TEUFIK EF. IMAMOVIĆ – MUFTIJA OČI U OČI SA SUDBINOM SVOGA NARODA

Historija je nauka o biti, suštini događaja i o njihovim uzrocima. Samo pomoću nje može se pouzdano govoriti o trajnim principima u povijesti tj. o ključnim pitanjima i procesima kao što su nastanak i nestanak naroda i država, vjerskih skupina, seobe naroda, razne revolucije i dr.

Historijska nauka je, u neku ruku, pomoćna životna disciplina koja nudi, kako piše veliki muslimanski sociolog Ibn Haldun, mnogostruke koristi i ima plemenite ciljeve: upoznaje nas s precima, s vjerovjesnicima kroz njihove životopise, s vladarima država te s običnim ljudima i njihovim načinom života u prošlosti.

Naravno, kao i svaka druga nauka i, uostalom, svaki posao u životu, i historijska nauka traži ozbiljnost, kvalitetan pristup, istraživanje, trud i zalaganje. Tako da koristi ima samo ako se pronicljivo proučava, uranja u događaje i procese, ako se prosuđuje, provjerava i pronalaze uzroci događaja. U suprotnom, nema velike koristi od pukog površnog prenošenja fakata i gomilanja predaja i nizanja zbivanja bez traženja uzročno-posljedičnih veza.

U kontekstu kolektiviteta ili zajednice, historija je njiva svake nacije. Ono što je zasijala u nju, to će i požnjeti u budućnosti. Historija je kolektivna memorija jednog naroda. Narod koji izgubi svoju memoriju, poput je čovjeka koji izgubi pamćenje. Oni koji zaborave prošlost nalik su rijeci bez izvora i drvetu bez korijena. Kaže se da će narod koji ne zna neprijatelja i svoju povijest lahko nestati.

Zato je od neprocjenjivog značaja istraživati i imati znanje o historiji važnih ličnosti i njihovim biografijama, a posebno je važno znati o historiji Sandžaka koji se može ponositi mnogim imenima koje je iznjedrio kroz vijekove, a među njima su i one ličnosti koje su obnašali dužnost muftija i, dakako, o svima njima bi valjao više pisati, pričati i znati.

Napomenimo samo neke od sandžačkih muftija koji su ostavili dubok trag u historiji Sandžaka (podrazumijeva se u današnjem smislu), ali i šire u najburnijem historijskom period a to je svakao bio period od Berlinskog kongresa do sredine 20. stoljeća. Najpoznatiji od njih bio je pljevaljski muftija Mehmed ef. Šemsekadić (1827-1887), koji je prvi u Bosanskom vilajetu pružio oružani otpor austrougarskoj okupacionoj vojsci. Iz Pljevalja potiču još trojica poznatih alima:  Mehmed Zekerijah ef. Ćinara (1878-1956), Vrhovni muftija u Kraljevini Srbiji i kasnije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Derviš ef. Šećerkadić, pljevaljski muftija i Abdullah Ajni ef. Bajraktarević, pljevaljski muftija 1848-1950, u Bijelom Polju (Akovi) ostao je upamćen  muftija Harun ef. Lamežević. U Sjenici je bio Murat ef. Ljumić, a u Novom Pazaru Teufik ef. Imamović (1860-1942), a nakon njega Murat ef. Sukić (1881-1956), u Plavu Jahja ef. Musić (Mula Jaho), u Baru i Crnoj Gori općenito Murteza Karađuzović (1865–1941) i tako dalje. U ovom periodu važno je primijetiti da je na području Sandžaka u cjelini djeluje više muftija, jakih ličnosti u više sredina. Inače, do 1930. godine ih je na prostoru Jugoslavije bilo 52, od tada po novom ustroju Islamske zajednice 9, a od 1936. godine se ukida institucija muftije.

Naravno, stanje arhivskih izvora je jedno od najvažnijih pitanja u istraživačkom procesu, posebno imajući u vidu činjenicu da je generalno odnos prema izvorima kod nas dosta amaterski i bez dovojne brige, a kada se tome doda i činjenica da su i izvori bili meta kroz turbulentna vremena onda je jasno da mi danas možemo samo govoriti o ostatcima ostataka skoro kod svih istraživanja koje preduzimamo. Isto tako je važno i pitanje stručnjaka koji mogu uopće raditi na ovim poslovima. Njihov broj je izuzetno ograničen jer je to vrsta posla koja podrazumijeva posebna znanja i vještine poput stručnjaka specijaliziranih za neku bolest ili stručnjaka za neku tehniku. Svjedoci smo sa države u kojima živimo i ne polažu baš dostatnu pažnju i brigu prema ovoj vrsti posla, tako da je svaki poduhvat pa makar i mali bio za veliku pohvalu.

Primjetno je da u posljednih nekoliko godina imamo više istraživanja o muftijama Sandžaka što je zaista vrijedno pažnje.

Također, želim istaknuti da u temelju ovih istraživanja leži, između ostalog, i želja za spoznajom o vlastitom porijeklu ili porijeklo svoje porodice, i u tom smislu čestitam potomcima Teufik ef., posebno gospodinu Tariku Imamoviću na svijesti i trudu da se istraži i osvijetli život, u ovom slučaju, muftije Imamovća. I sam sam u sličnoj poziciji traganja za vlastitim porijeklom, naime i moj čukundedo rođen je 20-tak godina prije muftije Imamovića, imao je sličan put školovanja i služenja svom narodu u istočnoj Bosni. Sigurno su se poznavali, ali ćemo pokušati istražiti i te detalje.

Monografija dr. Envera Ujkanovića i mr. Nesipa Pepića „Muftija Teufik efendija Imamović“ u svom sadržaju obuhvata dio koji govori o funkciji i položaju institucije muftije u islamskoj tradiciji, te razvoj ustanova Islamske zajednice u postosmanskom vremenu. Centralni dio knjige posvećen je samom muftiji Imamoviću kroz podatke koje nudi sačuvana i obrađena arhivska građa na osmanskoturskom jeziku te porodičnim kazivanjima o njegovom životu i djelu. U zadnjem dijelu monografije predstavljeni su dokumenti na osmanskoturskom jeziku uz transkripciju i prevod njihovog sadržaja.

Funkcija muftije od osmanskog razdoblja pa sve do 1936. godine kada je dokinuta je bila plod sistema u jednoj islamskoj državi, potreba muslimana, jedna važna karika u društvenoj hijerarhiji i nadasve simbol autoriteta shodno islamskom učenju.

Poznato je da je osmansko društvo sa svojim slojevima bilo strogo hijararhijski uređeno. Jedna do podjela je bila na sloj ilmije (učenjaka), zatim sloj kalemije (administracija) i sloj sejfije (vojske). Muftije su pripadale dakako sloju ilmije, ali dijelom i kalemije.

U Sarajevu je imenovan prvi muftija 1519. godine, u Mostaru između 1571-1592. godine. U Sarajevu je domaći čovjek imenovan za muftiju 1612. godine. Pored vjerske uloge i izdavanje fetvi narodu, imali su najširu moguću društvenu ulogu i slovili za autoritet u jednom mjestu. Svi društveni i politički procesi su se prelamali i preko ove funkcije odnosno svaki muftija je neizbježno morao biti dio tih procesa. (Npr. u slučaju Teufika ef. Imamovića nije izostao ni od podrške političkom radu njegovog naroda u to vrijeme kroz Džemijet stranku 1922.). Neke muftije su ostavile značajan trag u historiji odnosno bili su direktni sudionici nekih važnih prijelomnih događaja poput pljevaljskog muftije Mehmeda Nurudina ef. Šemsekadića ili mostarskog muftije Ali Fehmi ef. Džabića.

Ako bismo pravili neku vrstu historijske paralele, s obzirom na društveno-političke prilike i kretanja, onda bismo mogli kazati da se institucija muftije iz 16. ili 17. stoljeća, po izazovima, težini i obimu posla i misije, ne može porediti sa muftijama s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Svakako da je teže i izazovnije bilo ovim potonjima. Jer oni su živjeli život u, do sada, najburnijem vremenu za jedan narod i jednom od najtrusnijih geopolitičkih prostora.

Muftija Imamović, sin također muftije, živio je u vremenu sudbonosnih zaokreta sa velikim i malim ljudskim dramama, u vremenu borbe za biološki opstanak naroda i u vremenu kulturnog zaostataka, na zalasku sjaja i slave jedne države i jednog društva koji su trajali četiri stoljeća.

Muftija je lično sa 18 godina doživio proces administrativnog (koji nije značio samo to! već mnogo više od toga) odvajanja ovog dijela Bosanskog sandžaka i ejaleta od Bosne i pretvaranja u zasebnu teritoriju Sandžak koja kasnije ulazi u sastav drugih država, zapamtio je kao mladić Berlinski kongres 1878, a na poziciji muftije i austrougarsku Aneksiju Bosne i Hercegovine 1908, doživio je epidemiju kolere 1910-1911, pa zatim Balkanske ratove, ulazak srpske vojske u Novi Pazar 23.10.1912, doživio je iseljavanja muslimana ka jugu – muhadžerluk, Prvi svjetski rat 1914-1918. i ulazak austrougarske vojske u Novi Pazar od 1915-1918, ulazak Sandžaka u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1918, doživio je slom tri carstva, Ruskog 1917, Austro-ugarskog 1918 i Osmanskog 1922/23, formiranje Republike Turske i Ataturkove reforme i na koncu doživio je i Drugi svjetski rat – fašizam i nacizam, ali nije vidio njegov kraj.

Za muslimanski narod i muftije kao njegove predstavnike i najuglednije ljude, a među njima je bio i muftija Imamović, posebno je iskušenje bio period između dva svjetska rata.

Vrijeme u kojem je na papiru sve pisalo, papir sve trpio, a na terenu i u praksi je bilo sasvim nešto drugo.

Počelo je sa Carigradskim ugovorom iz marta 1914. između Srbije i Osmanske države koji nikada nije ozakonjen u Srbiji, a nije ga ratificirala ni Osmanska država zbog ulaska u Prvi svjetski rat na strani Njemačke.

Nastavljeno je sa Sanžermenskim ugovorom iz 1919. koji muslimane u Kraljevini SHS drži nacionalnom manjinom što je bilo u suprotnosti sa svim historijskim činjenicama i procesima.

Od veoma lošeg stanja vakufa do priznanja, ali i faktičkog reduciranja reisu-luleme Džemaludina Čauševića na poslove samo unutar Bosne i Hercegovine.

Vrijeme od 1918-1929. su godine u kojem nema jedinstvene vjerske organizacije muslimana u novoj državi što je, u prvom redu, bila posljedica političke volje Nikole Pašića, predsjednika tadašnje Vlade i Radikalne stranke u Kraljevini SHS.

I nakon svega toga, ključni historijski trenutak koji je dodatno usložnio sve te vjerske odnose bilo je ukidanje hilafeta 1924. godine u kojeg su muslimani Balkana i dalje polagali velike nade nakon novouspostavljenih država na Balkanu.

Sljedeća faza naizgled je bila pozitivna 1930-31. godina kada se donosi Zakon o izboru reisu-l-uleme i Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici. Došlo je do reorganizacije institucije, upostave jedinstvene zajednice sa jedinstvenim rukovodstvom. Ali, postignuta su i ključna dva politička cilja: oduzimanje autonomije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i dovođenje na čelo zajednice ljudi koji se ničim neće suprotstaviti režimu. I na toj vododjelnici, nakon tri decenije dužnosti muftije, iz istih razloga kao i reisu-l-ulema Čaušević, i muftija Imamović se povlači sa mjesta muftije 1930. godine.

Profil i format muftija, pa tako i muftije Imamovića, na razmeđu 19. i 20. vijeka je osebujan, to su ljudi osmanskog svijeta, obrazovani u mjestu rođenja i najčešće središtima Osmanske države kao što je Istanbul, koji su poznavali minimalno tri do četiri jezika osim maternjeg. Po burnosti i težini društveno-političkih prilika u kojima su živjeli ne mogu se porediti sa muftijama iz ranijih stoljeća, a po obrazovanju, znanju, životnim izazovima, mudrosti, hrabrosti i iskustvu teško se mogu porediti muftijama koji su došli iza njih. Svako vrijeme nosi svoje breme i specifičnosti. Što bi rekao Derviš Sušić: „Eh, kakva nam je istorija dobro je da se ne rađamo sjedih kosa.“

Još jednom hvala na pozivu i čestitam autorima i svima koji su pomogli da imamo ovo djelo. Toplo preporučujem za čitanje.

Dr. Sedad Bešlija

(Izlaganje na promociji knjige „Muftija Teufik ef. Imamović“. Nedjelja, 28. august 2022, Kulturni centar Novi Pazar )

You might also like
bs_BABS_BA
X