Najavljeni referendum o nezavisnosti? – Koje su sličnosti i razlike između Katalonije i Republike Srpske?

Hamza Preljević

Težnje raznih naroda za stvaranjem vlastitih država oduvijek su bile dio međunarodnog sistema. Kurdski birači nedavno su glasali na referendumu u Iraku, Katalonci u Španiji, a i Milorad Dodik često ih najavljuje u Republici Srpskoj. Referendum je vrlo ozbiljna stvar za jednu državu i kao takav otvara mnoga pitanja. U slučaju kurdskog i katalonskog referenduma, zakonodavna tijela i politički vrhovi obje države proglasili su ih neustavnim, ali su oni ipak održani. Dodik i njegova politička garnitura nisu se još odlučili održati referendum, jer su svjesni da on neće proći bez velikih političkih posljedica, ali to nikako ne znači da je takav scenario nemoguć. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da veliki broj političara iz političke opozicije u Republici Srpskoj imaju isto mišljenje o referendum kao i Dodik.

Dodik je organizovao referendum o Danu Republike Srpske i Svetom Stefanu koji je odlukom Ustavnog suda BiH de facto proglašen neustavnim. “Referendum nije secesija, on je samo pokazivanje naše namjere da nastavimo da slavimo 9. januar. Naravno da razumijemo da oni koji neće da slave, ne moraju, kao što ni mi ne slavimo 1. mart koji se u BiH proglasio kao neki praznik”, rekao je tada Milorad Dodik.[1] Naravno da taj referendum nije bio separatistički u smislu teritorijalnog razbijanja BiH, ali u sebi sadržava mnogo važniju poruku nego što se ona na prvi pogled čini. Ovim referendumom ruše se državne ustanove, odnosno nastoji se pokati njihova nesposobnost. Takođe, Dodik ispituje do koje granice strpljenja Međunarodne zajednice može ići. Dodik jasno pokazuje tendencije ignorisanja državne nadležnosti svaki put kad BiH kao država nešto zaključi, a pri tome stavovi ili interesi RS-a nisu iznad državnih ili federalnih.

Dakle, nije u pitanju ‘samo’ proslava Dana RS-a, već ideja njenog nastanka. Referendumom se želi reći da je Republika Srpska nastala 9. januara 1992. godine, što je čin odavanja priznanja srpskoj politici s početka devedesetih. Badinterova komisija 11. januara 1992. godine ocijenila je da BiH ispunjava sve uslove da postane nezavisna republika, posebno naglasivši da je njen ustav definiše kao “demokratsku državu” koja garantuje ravnopravnost svih njenih naroda. Komisija je imala pet stalnih članova koje, a imenovali su ih sudije Ustavnog suda Evropske Unije u jesen 1991. godine. Ovo je bila arbitražna komisija, a mi je volimo danas nazvati ‘Međunarodna zajednica’. Imajući u vidu tadašnju odluku ove komisije, vladajuća struktura u RS-a, dakle, otvoreno priznaje da je prvo nastala RS u januaru 1992. godine, a zatim da je počeo rat u aprilu 1992. ukratko, bosanski Srbi potpomognuti Srbima iz Srbije suprotstavili su se odluci i stavovima arbitraža o nezavisnosti BiH!?

U periodu kada je najavljen referendum o Danu Republike Srpske, mnogi su ga nazvali Dodikovim ‘predizbornim’ referendumom, što je bila velika greška, jer se taj referendum nije smio etiketirati kao predizborni, već kao instrument koji ruši državu BiH i njene institucije. Reakcije Međunarodne zajednice su bile očekivane, ali značajnih poteza nije bilo. “Stavovi međunarodne zajednice su o ovom pitanju dobro poznati – apeliramo na RS da ne održi referendum”, kazao je Valentin Inzko, dodajući da su odluke Ustavnog suda BiH obavezujuće i da “nikakav referendum ne može promijeniti tu činjenicu”.[2] Održavanje referenduma nije spriječeno, ali je naglašeno da će se organizatori suočiti s poljedicama tog protuustavnog i nezakonitog postupka. Na Incku ostaje da nam kaže kada…

Političari iz RS-a ističu da je Bakir Izetbegović kriv za političku krizu u BiH, a koja je izazvana njegovom apelacijom Ustanom sudu BiH za ocjenu ustavnosti članova Zakona o praznicima Republike Srpske, kojim se 9. januar utvrđuje kao službeni praznik Dana RS-a. Međutim, srpska separatistička politika koju vodi Dodik postojala je i prije apelacije.

Pitanje je sada da li će Dodik pozvati glasače na referendum o nezavisnosti Republike Srpske i da li će taj referendum biti obavezujući ili neobavezujući, kao i da li će referendumi u Kurdistanu i Kataloniji služiti kao vjetar u leđa i dovesti do dugo najavljivanog referenduma u RS-u? Dodikove prijetnje referendumom trebaju se shvatiti ozbiljno, a referendum se više ne bi trebao nazivati Dodikovim predizbornim marifetlucima. Degradira to referendum, naravno, ali istovremeno umanjuje i njegov značaj u očima javnosti, što je vrlo negativna stvar za suverenitet BiH.

Zanimljivo je i da su referendumi u Kurdistanu i Kataloniji organizovani u veoma kratkom vremenskom razmaku. Preko 90% Kurda i Katalonaca glasalo je za svoju neovisnost. Rezultati kurdskog referenduma u Iraku podigli su cijelu regiju na noge. Vojni sukobi, ukoliko dođe do sprovedbe rezultata referenduma, skoro su izvjesni. Katalonski referendum je bio izuzetno popraćen medijski. Regionalna policija Katalonije odbila je zatvoriti birališta kako bi se spriječilo održavanje referenduma, nakon čega je uslijedila operacija španske nacionalne policije i civilne garde. Nasilje policije prilikom pokušaja spriječavanja referenduma došlo je kao ‘kec na desetku’ katalonskom predsjedniku. Međunarodna javnost ‘saznala’ je šta Katalonija želi, a španska nacionalna policija prikazana je kao izuzetno nasilna prema Kataloniji i njenim građanima.

Postoje neke sličnosti između Katalonije i Republike Srpske, odnosno njihovih namjera i želja da postanu neovisni od matičnih država, ali postoji i nekoliko razlika. Katalonija, sa svojim glavnim gradom u Barceloni, je autonomna španska regija. Ima 7,5 miliona stanovnika, što je 16% stanovništva Španije. Regionalna vlada Katalonije ima sopstvenu policiju i značajne ovlasti u zdravstvu i obrazovanju. Međutim, ključne oblasti kao što su porezi, vanjski poslovi, odbrana, luke, aerodromi i vozovi kontroliše centralna vlada u Madridu. Katalonci žele nezavisnot jer su nezadovoljni ograničenom autonomijom i smatraju da Katalonija doprinosi mnogo više od onoga što joj španska vlada daje. Takođe, mnogi Katalonci ističu i kulturološke razlike regiona od ostatka zemlje, uključujući tradiciju i jezik. S druge strane, RS je bosanskohercegovački entitet sa oko milion stanovnika, što je oko 34.8% stanovništva BiH. Entitetska vlast u RS-u ima daleko više ovlasti od Katalonije. Recimo, RS ima sopstvenu policiju, samostalno zdravstvo i obrazovanje. RS kontroliše svoje puteve, luke, aerodrome i vozove. RS, za razliku od Katalonije, najviše ističe vjerske razlike.

Dakle, bez obzira na neke od sličnosti između Katalonije i RS-a, među njima postoji velika razlika. Prvo, Katalonija je historijska zaostavština i dugo djeluje kao autonomna jedinica u sklopu Španije. Prvu neovisnost stekla je 988. godine od Karolinškog kraljevstva, ali je tokom svoje historije u većini slučajeva djelovala kao udružena autonomija sa drugim državama. Sastavni dio Španije je od 12. stoljeća, a kada je Španija postala republika 1931. godine, Katalonija je dobila veću političku autonomiju unutar državnih granica Španije. Nakon završetka španskog građanskog rata, Francisco Franco ukinuo je status autonomije Kataloniji, a za vrijeme Francove vladavine (1939-1975) Španija je pokušala sistematskom politikom ugušiti Katalonsku kulturu. Simboli koji su upućivali na Katalonsku kulturu bili su zabranjeni, dok su roditelji morali birati španska imena za svoju djecu. Takođe, katalonski jezik bio je zabranjen u javnosti. Nakon demokratizacije Španije poslije Francove diktature, autonomija se ponovo uspostavila, a  1979. godine izdat je novi ustav Katalonije.

S druge strane, Republika Srpska nastala je 9. januara 1992. godine, a kao administrativna jedinica u sklopu BiH ozakonjena je Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine. Nezavisnost BiH i politički establišment Alije Izetbegovića predstavljen je poput Francove vladavine i diktature. No, Srbi su zaboravili da je Ustav Republike BiH garantovao jednaka prava svim građanima, te da je republika pripadala Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, i ostalim. Do zabrane srpskog jezika, kulturnih simbola, pravoslavne tradicije, i gradnje religijskih objekata nikada nije došlo. Kataloncima je sve to bilo zabranjeno. Svako je imao jednako pravo da se izražava u BiH. Nažalost, sva navedena prava nisu bila dovoljna da se srpski politički establišment uvjeri da Srbi nisu ugroženi, te se bili ‘prinuđeni’ izvršiti agresiju na BiH. Republika Srpska, za razliku od Katalonije, koristila je instrumente etničkog čišćenja, genocida, progona, sistematskog silovanja i namjernog rušenja bogomolja, a kako bi došla do svog cilja tj. priznanja u Dejtonu. Iz prethodno navedenog može se zaključiti da, za razliku od Republike Srpske koja je nastala na zločinima protiv čovječnosti, Katalonija ima kontinuitet svog postojanja, ali da čak i kao takva mora postojati u skladu sa španskim ustavom i normama međunarodnog prava. Drugo, za razliku od Katalonije, Republika Srpska nema svoju teritoriju u kontinuitetu. Brčko distrikt razdvaja teritoriju RS-a na dva djela. Treće, Katalonija nije nikada poslala poruku da za one koji su drugačiji od Katalonaca nema mjesta u Kataloniji. Činjenica da političke poruke iz RS-a jasno govore da za nesrbe u tom entitetu nema mjesta. Na primjer, Milorad Dodik otvorio je studentski dom na Palama nazvan po haškom osuđeniku Radovanu Karadžiću.

Četvrto, Katalonija nije izrazila želju da se pripoji nekom od susjeda. Ona je autonomska regija koja želi da uživa u nezavisnosti u kojoj se granice ne bi prekrajale, dok RS teži ka ujedinjenju sa Srbijom. Milorad Dodik jasno upućuje na ovo “…ne želi da se odrekne snova da Republika Srpska i Srbija budu jedno” a naveo je i da “žele biti u zajednici sa Srbijom”.[3] Ideja za otcjepljenje Republike Srpske nastala je 1992. godine, ali je ideja velike Srbije mnogo starija, a od priznanja RS-a u Dejtonu to je i glavna mantra RS-a za široke mase. Granice između država Srbije i Bosne i Hercegovine ne mogu se mjenjati bez novih sukoba, a pitanje je za političare iz Republike Srpske da li žele da vide nove žrtve na Balkanu? Ovoga je svjestan i Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Gostujući u emisiji Pošteno 09.10.2017. godine na Federalnoj televiziji, Ivanić je predstavio tri scenarija kako se Republika Srpska i Srbija mogu ujediniti. Prvi scenarij, Republika Srpska i Srbija mogu se ujediniti dogovorom strana (Bošnjaka, Srba, i Hrvata) u Bosni i Hercegovini. Zaključio je da je ovo potpuno nerealno očekivati. Drugi scenarij, da međunarodne institucije to nametnu i prihvate. Što je takođe nerealno za Ivanića. Treći scenarij, uključuje rat kao sredstvo za ispunjenje ovog cilja. Za njega četvrti scenarij ne postoji. Ivanić je tom prilikom rekao da on lično nije za rat, te da on nikad ne bi izabrao rat kao sredstvo za ostvarenje određenog političkog cilja.[4] Ipak, Ivanić u svojoj režiji nije rekao da je rat nerealna opcija kao što je to rekao za prethodna dva spomenuta scenarija.

Ubrzo nakon referenduma u Kataloniji, Dodik je poslao poruku Europskoj uniji u kojoj je tražio više razumijevanja za njegove političke ideje. “Čuli smo EU koja je rekla da je to unutrašnja stvar Španije, a mene interesuje da li su procesi koji se dešavaju u BiH unutrašnja stvar BiH ili njihova stvar”, izjavio je Milorad Dodik, dodajući: “možda je vrijeme da upravo na ovim događajima počnemo racionalno razgovarati o mogućem mirnom razlazu u BiH, jer taj proces treba početi, s obzirom da ovakva BiH sa masovnim intervencionizmom međunarodne zajednice nije uspjela. Kao takva, ona je očigledno u definiciji propalih država. O tome govore sve ove aktivnosti u zadnje vrijeme”.[5] Jasno je da Milorad Dodik koristi referendum kao sredstvo kampanje za mobilizaciju biračkog tijela, šaljući poruku kako se njegova politika konstantno brine o RS-u i srpskoj ‘časti’. Ipak, Dodik je zaboravio jednu od suštinskih razlika između Katalonije i Republike Srpske, a to je da Katalonija nije u sastavu Španije kao administrativna jedinica koja svoje postojanje temelji na mirovnom sporazumu. Republika Srpska nastala je kao privremeno rješenje, odnosno kao rezultat mirovnog dogovora iz Dejtona i svaki pokušaj koji bi doveo do njene nezavisnosti doveo bi do revizije mirovnog sporazuma, što bi u konačnici dovelo do novog sukoba. Kome takav scenarij u ovom momentu, u ovakvoj državi i zbog kojih ciljeva treba trebao bi objasniti sam Milorad Dodik.

O autoru | Hamza Preljević viši je asistent iz oblasti međunarodnih odnosa na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (IUS).

[1] Nezavisne novine. (10. decembar 2017). Dodik: Referendum nije secesija, samo želimo da slavimo 9. januar. Dostupno na www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Referendum-nije-secesija-samo-zelimo-da-slavimo-9-januar/386774

[2] Al Jazerra. (10. septembar 2016). Inzko: Referendum u RS-u se može riješiti zakonskim putem. Dostupno na balkans.aljazeera.net/vijesti/inzko-referendum-u-rs-u-se-moze-rijesiti-zakonskim-putem.

[3] Buka. (18. septembar 2017). Reakcije na Dodikovu izjavu o “spajanju RS i Srbije”. Dostupno na www.6yka.com/novost/129126/reakcije-na-dodikovu-izjavu-o-spajanju-rs-i-srbije.

[4]  Federalna televizija (9. oktobar 2017). Pošteno Objavljeno: 09.10.2017 21:30 Posljednja izmjena: 09.10.2017 22:00 49:39 1:18:32 Koga štiti Savez za promjene u Sarajevu? O patriotizmu i separatizmu. O zaštitnicima i izdajnicima. Gosti emisije Pošteno bili su Mirko Šarović i Mladen Ivanić. Srpski lideri države. Dostupno na http://www.federalna.ba/bhs/vijest/217047/09102017 (59. min)

[5] Nezavisne novine. (5. oktobar 2017). Dodik: Proces mirnog razlaza u BiH treba početi. Dostupno na https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Dodik-Proces-mirnog-razlaza-u-BiH-treba-poceti/445963

You might also like