TRUMPOVA JERUSALEMSKA PREDSTAVA IZVRŠILA JE UDAR NA MIR

Prem G. Kumar

Predsjednikov bezobzirni potez preokrenuo je decenijski osjetljivu dvostranačku politiku. Održavajući mogućnost da Jerusalem bude glavni grad Palestine daje nadu za pregovaračkim rješenjem.

14. maja, izraelski i američki službenici okupili su se u Jerusalemu da proslave premještanje američke ambasade iz Tel Aviva. U Washingtonu Donald Trump je objavio „Dok su prošli predsjednici ovaj potez držali kao izborno obećanje, nisu uspjeli ispuniti ga. Danas, ja ga ispunjavam.“

Izgleda da su postojali veoma dobri razlozi zašto prošle američke administracije nisu premještali američku ambsadu u Jerusalem. Nije zbog toga, kako Trump klaže, što nisu imali hrabrosti da ispune obećanje iz izborne kampanje- Nije zbog toga jer su se bojali nasilja, iako smo mnogo toga vidjeli u proteklih nekoliko dana, sa nekoliko ubijenih i hiljade povrijeđenih Palestinaca u sukobu sa izraleskim sigurnosnim snagama na granici Gaze.

Razlog je zbog toga što su zvaničnici u prethodnim demokratskim i republikanskim administracijama znali da priznavanje izraelskog suverniteta nad Jerusalemom, ne dobijajući ništa zauzvrat, bi značilo da se SAD odriču bilo kakve uloge u promoviranju mira na Bliskom Istoku. To je zbog toga jer status Jerusalema je duboko emotivno pitanje i dugo je posmratrano, i to ispravno, kao konačno pitanje koje treba riješiti samo u kontekstu dugoročnog izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma. Srećom, za one koji žele ispraviti brod sada ili u budućnosti, postoji način da se ova strateška greška pretvori u mogućnost.
Najprije, mali podsjetnik. Kada sam imenovan novim direktorom za Izraelsko-palestinske odnose na nacionalnom sigurnosnom vijeću u maju 2009. godine, jedan od mojih prvih zadataka je bio proslijediti odricanje predsjednika Obame od Akta jerusalemske ambasade – zakon kojeg je usvojio Kongres 1995. godine, a koji nalaže premještanje ambasade osim ako predsjednik ne opozove ovu naredbu na temelju nacionalne sigurnosti. Opravdanje ovog opoziva je konzistentno još od kako sam službovao kao američki diplomata u Jerusalemu u administraciji Georga W. Busha od 2002. do 2004. godine. Američki zvaničnici su znali da poštivanje zakona i premještanjem ambasade u Jerusalem bi bilo u sprotnosti sa američkim stajalištem da se status grada mora riješiti u pregovorima između dvije strane.

Da budemo jasni, niko u američkoj vladi nije vjerovao da je status quo idealan. Naša politika je značila da Sjedinjene države nisu priznale ključna područja Zapadnog jerusalema – Knesset, predsjedničku rezidenciju, Yad Vashem – kao dio Izraela. Američki zvaničnici bi bili izdani od Jerusalema, bez zemlje koja bi ih slijedila, kao da je grad lebdio iznad sistema nacija-država na Bliskom istoku.

Ali dok smo raspravljali u Kongresu, mijenjanje situacije bez sporazuma između dvije strane ozbiljno bi ugrozilo proces mira. Zbog toga što je, nakon zauzimanja istočnog dijela grada u ratu 1967. godine, Izrael uveliko proširio općinske granice Jerusalema, a zatim jednostrano usvojio zakon kojim se efektivno aneksirao cijeli grad 1980. godine. Uprkos međunarodnoj sramoti i cenzuri od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih Nacija, uključujući i SAD-a, Izrael je ubrzo proglasio da je grad postao njegov „vječni nepodijeljeni“ glavni grad, zanemarujući palestinsko pravo da arapski Istočni Jerusalem bude glavni grad Palestine.

Obzirom na ovakav slijed događaja u prošlosti, niz kreatora politike na obje strane u prethodnim sukcesivnim administracijama utvrdio je da bi odluka o premještanju američke ambasade u Jeruzalem bila jednaka prihvaćanju izraelskog suvereniteta nad cijelim gradom i time prejudicirati jedno od najvažnijih konačnih pitanja u sukobu. Takav potez bio bi sličan podržati palestinske maksimalističke zahtjeve u vezi granica, npr. bez ikakvog odgovorajućeg argumenta oko pitanja važnih za Izrael. Iz ovih razloga, ni Bushova ni Obamina administracija nisu nikada ozbiljno razmatrali preseljenje ambasade iz Tel Aviva.

Sada vidimo cijenu zanemarivanja takvog pitanja. Obzirom da je Trumpova adminstracija najavila da će preseliti ambasadu, Palestinci su odbili bilo kakvu ulogu SAD-a u kreiranju mira na Bliskom istoku. Arapske države s kojima Izrael nastoji normalizirati odnose moralI su istaći svoje oštro protivljenje američkoj i izraleskoj politici, a hiljade palestinaca sukobiLo se sa izraeleskim sigurnosnim snagama na granici sa Gazom uz enormne žrtve.

Kao odgovor, Trump je rekao da je sklonuo Jerusalem „sa stola“ i implicrao da će se Palestinci i arapi uskoro naviknuti na to. Mnogi palestinci su pod pitanjem, da ali uopće Trump zna gdje je sto. Uprkos decenijskoj izraelskoj dominaciji i uspostavom nasljena širom Zapadne obale, palestinski zahtjev za državom na granicama iz 1967. godine sa Istočnim Jerusalemom kao njihovim glavnim gradom nisu se promjenili. Dok mnogi palestinci možda više nisu blizu državnosti, blokirali su Izrael od postizanja mira i normalnosti kakvu je tražio, i često u svijetu kakav je Bliski istok to je dovoljan razlog za ustrajavnje.

Postoji također rizik da bi se svijet sada mogao suočiti sa mnogo gorim od diplomatske konfrontacije. Ako se protesti u Gazi nastave, pritisak na Palestince na Zapadnoj obali ili čak Istočnom Jerusalemu mogao bi ih natjerati da učine isto, kao što smo vidjeli u prethodnim godinama. Ovo bi moglo postaviti Palestinske vlasti, sa kojima je SAD i Izrael radio naporno na održavanju stabilnosti na Zapadnoj obali, u veoma neodrživu situaciju.
Uz staro i veoma nepopularno vodstvo, Palestinski autoritet bi mogao teško služiti kao izraelski policajac ako palestinci na Zapadnoj obali pokušaju preći izraelske kontrolne tačke. Izrael istovremeno osuđuje anitisemitske izjave predsjednika Abbasa, a ipak traži njegovu podršku na terenu.
U najgorem mogućem scenariju, vlada Jordana, sa svojom velikom Palestinskom populacijom i vlastitom historijskom ulogom u čuvanju muslimanskih spomenika u Jerusalemu, mogla bi biti pod pritiskom da povuče svoju saradnju sa Izraelom. Dok većina arapskih država izgleda da je izgubila strpljenje sa Palestincima a posebno s Abbasom, one također poznaju emocionalnu moć ovog pitanja među svojim grđanima te će biti oprezni da se pojavljuju na pogrešnoj strani eskalirajućeg sukoba. U konačnici, Trumpova bezumna odluka moglo bi ugroziti godine mukotrpnog rada u osiguranju i izraelske i regionalne sigurnosti.

Nažalost, kao što je državni sekretar Mike Pompeo postupio kada je okrenuo leđa novinarima koji su pitali u vezi dešavanja u Gazi, tako i Trumpova administracija izgleda bezbrižno oko posljedica vlastite nesmotrenosti. Ali ako situacija ne eskalira brzo, čak i Trumpova administracija mogla bi razmotriti načine smirivanja napetosti.

Postoji najmanje jedna opcija koja nudi nadu: priznati Istočni Jerusalem kao glavni grad Palestine u kontekstu šireg spektra američkih ili međunarodnih parametara oko konačnog pitanja. Postoji nekoliko takvih modela, uključujući Klinotove parametre iz 2000. godine i diskusija Ehud Olmert-Mahmud Abbas iz 2008. godine, obje su obuhvatale da jevrejske četvrti Jerusalema služe kao dio izraleskog glavnog grada dok arapske četvrti bi služile kao glavni grad Palestine.
***
Daleko od perspektive postizanja “konačnog dogovora”, administracija Trumpa usmjerila je Sjedinjene Države u centar jednog od najtežih problema u regionu i učinila malo toga da unaprijede borbu za mir. Još je moguće da se ovaj problem pretvori u priliku prije nego što se krene dalje u nasilje, ostavljajući diplomatski nered za sljedeću američku administraciju.

Izvor: Foreign Policy

Prem G. Kumar, direktor sa Albright Stonebridge Group, bio je viši direktor za Bliski istok i Sjevernu Afriku u Savjetu za nacionalnu sigurnost SAD-a od 2013-2015. Bio je američki diplomata u Jerusalimu od 2002. do 2004. godine.
You might also like