ISLAMSKI PRINCIPI KAO BAŠTINIK DIPLOMATIJE

Hamza Ridžal

U izdanju Balkanskog centra za analize i studije (BALANS) štampana je početkom godine veoma zanimljiva studija Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu autora Yasina Istanbulija. Historičar po struci, Istanbuli je u diplomatskoj službi proveo preko 37 godina, a iskustvo stečeno u diplomatskim krugovima znalački je iskoristio kako bi komparirao savremeno diplomatsko iskustvo s njegovim prastarim manifestacijama iz perioda nastanka islamske države u Medini i prvih 200 godina hilafeta.

Riječ diplomatija, kako pojašnjava autor, izvedenica je iz latinskog jezika i stara je oko dva stoljeća. U početku je označavala “nauku o vanjskim odnosima”, a u savremenoj upotrebi ovaj pojam ima širi spektar značenja, pa se “diplomatija bavi upravljanjem odnosa između samih država i država i drugih aktera. Bavi se savjetovanjem, oblikovanjem i implementiranjem vanjske politike. Kao takva, ona je sredstvo po kojem države putem svojih službenih predstavnika artikuliraju, koordiniraju i osiguravaju određene ili šire interese”, ističe Istanbuli.

Iako je sam pojam diplomatije u upotrebi oko 200 godina, značajne manifestacije diplomatske prakse prepoznajemo u dalekoj historiji. Autor navodi tri izuzetna slučaje diplomatskog rješavanja sporova na Arapskom poluotoku u periodu prije uspostave islamske države u Medini, od kojih je najznačajnije spomenuti konsensuz u sjevernoj Arabiji da se četiri mjeseca u godini smatraju mjesecima mira i nenapadanja, kako bi karavane mogle trgovati, a hodočasnici posjetiti Meku. “Suvišno je reći da takav ugovor sam po sebi nije diplomatija, ali proces postizanja takvog dogovora i konstantnog poštivanja njegovih načela bili su dobar pokazatelj diplomatske prakse tog perioda”, piše Istanbuli.

On analizira posjete delegacija Muhammedovom amidži Ebu Talibu u nastojanju da preko njega osiguraju prestanak Muhammedovog pozivanja u vjeru, piše o bojkotu Kurejšija i delegacijama na Akabi, a nakon osnivanja islamske države u Medini detaljnije analizira Poslanikovu diplomatsku praksu. Autor se posebno zadržava na Medinskoj povelji, prvom ustavu islamske države u Medini, kojim su prvi put u historiji Hidžaza političko jedinstvo formulirale različite frakcije i plemena. Također, autor opširno piše i o korespondenciji s drugim vladarima, u čemu prepoznaje začetke diplomatske prakse islamske države:

“Postavljajući temelje za kasnija pravila vođenja odnosa islamske države s drugim državama, Muhammed, s.a.v.s., pokazao je sjajan primjer vlastite diplomatske korespondencije sa stranim kraljevstvima u odaslanju izaslanika u susjedne pokrajine, u uspostavi novih pravila ili implementaciji starih. Ovo se odnosilo na zakone mira i rata, i modaliteta i sadržaja ugovora koje je zaključivao s drugim stranama. Na taj je način otvarao put i davao novo značenje konceptu međunarodne diplomatije”, piše Istanbuli, ističući da je taj primjer bio od izuzetne koristi tokom perioda vladavine prve četverice pravednih halifa i periodu emevijskog hilafeta kada je islamska država došla u direktan kontakt s Bizantijcima, Perzijancima i Kineskim carstvom.

Knjiga Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu veoma je bitna iz dvaju razloga. Prije svega, ona ukazuje na diplomatsku tradiciju prve islamske države u vremenu kada određeni ideološki krugovi i interpretacije islama nastoje objasniti da je i sama komunikacija s neislamskim državama i predstavnicima strogo zabranjena. Upravo ova knjiga pokazuje koliko je truda sam Poslanik ulagao u naporu da se konflikti i nesuglasice riješe mirnim putem i diplomatskom inicijativom. Drugi razlog zbog kojeg je ova knjiga izuzetno važna jeste taj što ona ukazuje na doprinos islamske kulture i civilizacije savremenim sistemu međunarodnih odnosa, što je tema kojom se, koliko je nama poznato, niko prije Istanbulija nije tako studiozno bavio.

(STAV, br. 154)

You might also like