Sutorina: kako je Bosna i Hercegovina ostala bez drugog izlaza na Jadran
Bosna i Hercegovina danas izlazi na Jadransko more kod Neuma. Mnogo je manje poznato da je u prošlosti imala još jedan izlaz na more – Sutorinu, uski koridor na području današnje Crne Gore, u blizini Herceg Novog i na ulazu u Boku kotorsku.
Historija Sutorine nije samo priča o nekoliko kilometara obale. Ona pokazuje kako su ratovi, međunarodni sporazumi i administrativne odluke mijenjali granice Bosne i Hercegovine. Pitanje ovog područja ponovo je privuklo veliku pažnju javnosti 2015. godine, neposredno prije potpisivanja ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Gdje se nalazila Sutorina?
Sutorina se prostirala uz istoimenu rijeku koja se ulijeva u Topaljski zaljev, na zapadnoj strani ulaza u Boku kotorsku. Koridor je povezivao južni dio Hercegovine s jadranskom obalom u blizini današnjeg Igala.
Prema kartografskoj rekonstrukciji koju su 2011. godine objavili Nedim Tuno, Admir Mulahusić, Mithad Kozličić i Zvonko Orešković, područje nekadašnjeg koridora obuhvatalo je približno 85 kvadratnih kilometara. Na sjeveru je bilo široko oko deset kilometara, dok se na području Sutorinskog polja sužavalo na svega 1,5 kilometara. Nekadašnja bosanskohercegovačka obala kod Sutorine bila je duga približno 5,3 kilometra.
Od srednjovjekovne Bosne do osmanskog koridora
Područje Sutorine od 1377. godine nalazilo se u sastavu srednjovjekovne bosanske države. Bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić osnovao je 1382. godine grad Novi, današnji Herceg Novi, u neposrednoj blizini Sutorine.
Osmanlije su osvojile Novi 1482. godine, a područje Dračevice, kojem je pripadala Sutorina, kasnije je uključeno u Bosanski ejalet. Mletačka Republika zauzela je Novi i Sutorinu 1687. godine, tokom mletačko-osmanskog rata.
Nakon Karlovačkog mira iz 1699. godine započelo je novo razgraničenje. Cilj je bio da Dubrovačka Republika ostane odvojena od mletačkih posjeda u Dalmaciji i Boki kotorskoj. Zbog toga je na terenu određen uski pojas koji su mletačke vlasti vratile Bosanskom ejaletu. Sutorina, dakle, nije bila teritorija koju je Dubrovnik ustupio Osmanlijama, nego dio koridora vraćenog iz mletačke vlasti u sastav Bosanskog ejaleta.
Promjene tokom Austro-Ugarske i prve Jugoslavije
Za vrijeme austrougarske uprave od 1878. do 1918. godine Sutorina je ostala povezana s Bosnom i Hercegovinom i administrativno je pripadala Trebinjskom okrugu. I nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. godine nalazila se u Trebinjskom okrugu, unutar Mostarske oblasti.
Administrativni položaj ipak nije ostao potpuno nepromijenjen. Nakon podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine 1929. godine formirana je Primorska općina, koja je obuhvatala Sutorinu i Kruševice i nalazila se u sastavu Zetske banovine. Primorska općina je 1936. izdvojena iz Trebinjskog okruga i priključena Bokokotorskom okrugu.
Šta se dogodilo između 1945. i 1947. godine?
Najviše nedoumica odnosi se na period neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada su određivane unutrašnje granice federalnih jedinica nove Jugoslavije.
Na sjednici Predsjedništva AVNOJ-a 24. februara 1945. godine kao kriterij za granice Bosne i Hercegovine spomenuto je stanje utvrđeno nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Prema tom kriteriju Sutorina bi ostala u Bosni i Hercegovini. Međutim, područje je uključeno u Crnu Goru.
Uredbom Predsjedništva Narodne skupštine Bosne i Hercegovine od 29. augusta 1945. godine područje Trebinjskog okruga više nije obuhvatalo Sutorinu i Kruševice. Prvi službeni podaci koji Sutorinu navode u sastavu Crne Gore potječu iz 1947. godine.
U literaturi se često spominje dogovor tadašnjih visokih komunističkih zvaničnika, ali ne postoji potpuno istražen i nedvosmislen dokument koji bi objasnio sve okolnosti promjene. Zbog toga nije precizno tvrditi da je Sutorina jednostavno predata jednim poznatim i formalno zaključenim sporazumom. Dodatnu složenost unose pojedine poslijeratne karte koje su još neko vrijeme prikazivale Sutorinu unutar Bosne i Hercegovine.
Ponovno otvaranje pitanja Sutorine
Nakon raspada Jugoslavije granica između Bosne i Hercegovine i Crne Gore postala je međunarodna granica. Pitanje Sutorine povremeno se vraćalo u javne i stručne rasprave, a posebno je intenzivirano početkom 2015. godine.
U Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine 24. februara 2015. održana je javna rasprava o statusu Sutorine. Zagovornici pokretanja spora tvrdili su da postoje historijski, kartografski i pravni argumenti za preispitivanje granice. S druge strane, pristalice potpisivanja ugovora s Crnom Gorom smatrale su da je potrebno potvrditi postojeću granicu i sačuvati dobrosusjedske odnose.
Konačna potvrda granice 2015. godine
Bosna i Hercegovina i Crna Gora potpisale su 26. augusta 2015. godine u Beču Ugovor o državnoj granici. Ugovor je stupio na snagu 20. aprila 2016. godine. Time je potvrđena postojeća međudržavna granica, prema kojoj Sutorina ostaje u sastavu Crne Gore.
Potpisivanjem i ratifikacijom ugovora Bosna i Hercegovina prihvatila je postojeće razgraničenje. Time je višegodišnja politička i pravna rasprava o mogućem pokretanju teritorijalnog spora praktično zaključena.
Šta bi Sutorina značila za Bosnu i Hercegovinu danas?
Da je Sutorina ostala u Bosni i Hercegovini, država bi danas imala dva odvojena izlaza na Jadransko more: Neum i Sutorinu. Zavisno od načina mjerenja obalne linije, ukupna dužina bosanskohercegovačke obale iznosila bi približno 30 kilometara.
Drugi izlaz na more imao bi prije svega geografski i simbolički značaj. Njegova stvarna ekonomska i saobraćajna vrijednost zavisila bi od pristupnih puteva, prostornih mogućnosti, ulaganja i odnosa sa susjednim državama. Zato Sutorinu ne treba posmatrati samo kao „izgubljenu obalu“, nego kao primjer složenog načina na koji su nastajale granice na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Sutorina danas pripada Crnoj Gori i njen status je potvrđen važećim međunarodnim ugovorom. Ipak, njena historija ostaje važan, ali nedovoljno poznat dio historije Bosne i Hercegovine – podsjetnik na vrijeme kada je zemlja na dva odvojena mjesta izlazila na Jadransko more.