Vijesti i saznanja o smrtim presudama, pogubljenjima ili hapšenjima članova „Muslimanskog bratstva“ u Egiptu, kao i njihovim saradnicima u povremenom su fokusu svjetske javnosti još od početka prevrata 2013. godine. Svrgnuti predsjednik Muhammed Mursi, te još nekoliko stotina dužnosnika i pristalica ugašenog Muslimanskog bratstva osuđeni su na smrtnu kaznu u maju 2015. godine, ali je u novemrbu 2016. godine ta presuda poništena od strane egipatskog Vrhovnog suda. Kasnije su uslijedile i dodatne presude za špijunažu i odavanje tajnih dokumenata Kataru, u kojima se našli i dvojica novinara Al-Jazeera-e. Početkom jula 2018. godine, Mursi i još preko 1500 imena uklonjeni su sa zvanične liste terorista odlukom Žalbenog suda u Egiptu. Ova politizicirana suđenja svima onima koji su na bilo koji način učestvovali ili podržavali kako Mursija tako i Muslimansko bratstvo kao i njihovu desničarsku i također ugašenu i zabranjenu Stranku slobode i pravde predstavljaju nastavak procesa kojeg egipatska vlada, u konačnici i autorativni sistem egipatske vojske vodi već pet godina. Po tom procesu, jedina ispravna revolucija egipatskog društva nije ni ona iz 2011. godine, kada je Hosni Mubarak dao ostavku, niti održavanjem prvih demokratskih izbora 2012. godine, već upravo ona kojom je vojska vratila primat autorativnosti državnih institucija 2013. godine. U suštini, radi se o reafirmiranoj centralizaciji vlasti pod utjecajem jednog čovjeka ili uskog broja ljudi koji prividno održavaju demokratski izabranu vladu.
Uzrok političke i društvene represije Muslimanskog bratstva danas podsjeća ne iste procese tokom 60-tih godina, kada je i ugledni Sejjid Kutb sa još šestoricom članova MB-a pogubljen i kada se također krenulo u represivan obračun vlasti sa članovima i pristalicama ovog pokreta. Godine koje su uslijedile pokazale su eskalaciju povremenih sabotaža i napada protivnika Nassera, Sadata i Mubaraka, ali je i Muslimansko bratstvo ostajalo neodvojiv društveno-ideološki faktor, kasnije i politički akter egipatskog društva. No, šta je krenulo po zlu za Muslimansko bratstvo u posljednjim prevratima egipatske političke scene? Ako se sagleda vremenski tok dešavanja u egipatskom društvu u pogledu izbora, vlasti te ustanaka i protesta kako pristalica tako i protivnika Muslimanskog bratstva i predsjednika Mursija, može se uočiti anaotmija neuspjeha MB-a u pogledu transformacije egipatskog društva. Ipak taj neuspjeh se ne može posmatrati samo kao rezultat nedostatka adekvatne političke strategije MB-a, već i višedecenijske atmosfere na političkoj sceni Egipta, kao i nerazumjevanja prilika i momentuma među narodom koji je aspiracijski želio značajne promjene.
Faktori neuspjeha
Milionski protesti na ulicama Egipta obilježili su period od 2011. do 2014. godine. U tim razdobljima krhka privremena, a poslije i izabrana vlada pokušavala je zavesti određenu vrstu reda i smanjiti nezadovoljstvo egipćana. Istovremeno egipatsko društvo postajalo je sve više podijeljenje između sekularistički ili više vjerski islamski opredjeljenog u pogledu buduće vlasti. Jedna od tri značajna faktora neuspjeha ili stagnacije u pogledu strateškog vodstva, MB-a nakon preuzimanja vlasti, a posebno predsjedničkog mandata jeste ekonomska stagnacija. Nemiri u Egiptu tokom 2011. godine poprilično su odbili strane investitore, a još više i važnije umanjili prihode od turizma koji je govoto nestajao. I kredit od 4 miljarde dolara od strane MMF-a je bio nesiguran, zbog sigurnosne situacije u zemlji. Mursi, ali i bilo koji drugi predsjednik na njegovom mjestu, je imao težak zadatak ispred sebe i sigurno da u toku godinu dana bilo je nemoguće riješiti sve postojeće probleme. Ipak, u konsolidaciji moći, Mursi, kao i MB u vladi, kroz nefokusiranje strategije na ekonomsku obnovu doprinijeli su nezadovoljstvu najviše običnih radnika i vlasnika malih i srednjih preduzeća koja su se postepeno gasila zbog neposlovanja. Kako nije uspio srezati određene egmente budžeta, izgubio je povjerenje ne samo MMF-s, već i Rusije i Njemačke koje su odbile dati pozajmicu, iako je prethodno bilo obećano.
Drugi faktor neuspjeha se ogleda u ignorisanju stanja duha egipatskog društva. Nakon višedecenijskog čekanja Bratstvo je imalo vlast koju je priželjkivalo cijelo vrijeme tokom Mubarakove ere, ali i prije. Mursi nije bio nepoznanica u vlasti, jer od 2000. godine bio je član egipatskog parlamenta . No ako se uzme u obzir momentum dešavanja i ustanka naroda koji je očekivao stabilizaciju, radikalne promjene i veću socijalnu i medijsku otvorenost, bilo kakve nagle promjene značilo bi za bilo koju partiju ili političkog aktera u takvom jednom stanju politčko samoubistvo. Promjeniti svijest jednog društva koji generacijski već nekoliko decenija odrasta u autokrativnom okruženju, jakog policijskog i vojnog uticaja i potiskivanja nije mogla doći brzo. Nastojanje Mursija da se kroz novi ustav obračuna sa starim režimom Mubaraka, kao i želja da predsjednička odluka bude izvan pravne revizije bio je početak kolapsa ideje koju je Bratstvo predstavilo još tokom kampanje predsjedničkih izbora 2012.
Potcijenjivanje uticaja Egipatskih oružanih snaga i nepotrebno preuveličano oslanjanja na tada imenovanog ministra odbrane Abdel Fattah Al-Sissija u pogledu predsjedničke kontrole vojske je treći značajan faktor u stagnaciji MB-a. Mursijevo dobijanje ultimatuma vojske početkom jula označeno je u javnosti kao fatalna greška i nepoštivanje državnog simbola, uprkos očiglednoj slici da je u pogledu mnogih informacija postojala snažna vojna propaganda usmjerena protiv Vlade i predsjednika. Ali pogrešno uvjerenje o privrženosti odbrambenog aparata države i precijenjena predsjednička moć koštali su Bratstvo i njihove članove političke denominacije.
Al-Sissijevi planovi
Uprkos što se mogu sumirati nedostaci i pogrešna djelovanja Bratstva, ne treba zanemariti i Al-Sissijeve namjere i nastojanja oko budućnosti Egipta. Al-Sissijeva opsjednutost oko potpunog iskorjenivanja Bratstva, stavljanja Bratstva na listu terorističkih organizacija dovodilo je do privremnih sabotaža pristalica MB-a. Iako veći dio svjetskih istaknutih političkih aktera osuđuje njegovo djelovanje i vođenje Egipta, Rusija i Saudijska arabija su jedne od zemalja kod kojih Al-Sissi ima jaku podršku. U jeku svgrnuća značajan broj članova MB-a kao i Stranke slobode i pravde uspjeli su otići iz zemlje, ponajviše u Tursku. Mnogima je suđenu u odustvu. Al-Sisjeva namjera je u tom pogledu jasna – dati do znanja da MB nema više podršku u „novom“ Egiptu i da obezvrijedi bilo kakve planove pristalica MB-a u egzilu ukoliko pokušaju uspostaviti jaku strukturu izvana. Uz dekorativnu demokratiju i prividne izbore od 2014. godine, uključujući pobjedu na posljednjim izborima održanim u martu 2018. Al-Sissi je okrenuo Egipat ka novoj redefinisanoj autokraciji u 21. stoljeću. Opozicija nikada nije bila u goroj i težoj situaciji, uz stalna hapšenja i optuživanja za urotu protiv države i veze sa članovima MB-a. U konačnici plan je da se represivna politika obznani kao politika reintegracije egipatskog društva u stabilnost i sigurnost, a egipatska vanjska politika predstavi kao kooperativna i saveznička sa svima onima koji su spremni prihvatiti trenutnu unutrašnju politiku. Kreiranje vještačkog haosa unutar društva održava Al-Sissija na vlasti.
Muslimansko bratstvo pokazalo je u turbulentnom periodu Egipta jednu vrstu nezrelosti kao politički akter. Ipak, uzimajući u obzir unutrašnju političku historiju Egipta, pitanje je vremena novog prevrata na egipatskoj političkoj sceni. Politička budućnost Egipta ipak ostaje i dalje neizvjesna ali i nestabilna i pod Al-Sissijem, ako se uzme u obzir historija egipatskih prevrata kao i generacijskih promjena. Bratstvo, sa trenutnim vanjskim (ilegalnim) djelovanjem težu reafirmaciji svoje ideje i političke strategije, posmatrajući i osuđujući politička suđenja njihovim članovim, pristalicama i sljedbenicima. Međutim, šta bi Muslimansko bratstvo moglo inovativno politički i društveno ponuditi u budućnosti i u kakvim okolnostima, pitanje je koje sada zaokuplja i mlade i stare članove i pristalice.
TR 
BS_BA