Iako je Jerusalem postao novo sjedište američke ambasade, što je dovelo do eskalacije sukoba, novog nasilja izraelskih sigurnosnih snaga kao i različite reakcije međunarodnih zvaničnika, uzrok ovakve odluke Trumpove administracije ima dugogodišnju pozadinu. Možda se čini da su zapravo ovim činom SAD priznale Jerusalem kao glavni grad Izraela, zanemarujući i rušeći decenijske napore u postizanju sporazuma oko postojanja dvije države i podjele Jerusalem na istočni i zapadni, SAD je, zapravo, već mnogo ranije Jerusalem fokusirao kao izraelski glavni grad. Ono što prošle američke administracije nisu uspjele uraditi, kako kaže Trump, sada je on pretvorio u stvarnost.
Ipak malo je vjerovati da je Trump donio ovakvu odluku u kratkom vremenskom roku. Izraelski lobi proteklih decenija nastojao je učiniti značajniji korak u pritisku na američke administracije da pokrenu pitanje Jerusalema, iako je u mnogim mirovnim pregovorima Jerusalem posmatran kao posebno pitanje, pored pitanja Palestinske državnosti i granica. Geneza gledanja Jerusalema kao isključivo izraelskog ili palestinskog glavnog grada potječe još od vremena uspostave Izraela, a to je posebno stavljeno u fokus nakon Šestodnevnog rata 1967. godine.
Historijski kontinuitet proizraleske politike
Dadesetog i trećeg oktobra 1995. godine, tokom treće godine Clintonovog mandata, Akt o ambasadi u Jerusalemu (Jerusalem Embassy Act) prošao je Senat i Zastupnički dom Sjedinjenih Američkih Država, da bi bez predsjedničkog potpisa zvanično postao zakon u novembru iste godine. U Aktu, odjeljak 2, Jerusalem je zvanično priznat kao glavni grad Izraela od 1950. godine. Nadalje, navodi se da je nakon Šestodnevnog rata 1967. godine Jerusalem postao nepodijeljen grad, uvažavajući sveta mjesta svih religija, te da kao takav treba ostati.
Članovi Zastupničkog doma su 1993. godine pisali državnom sekretaru da premještaj ambasade ne treba početi prije 1999. godine, a 1995. godine članovi Senata su također uputili pismo državnom sekretaru da započne premještanje ambasade. U konačnici, Aktom se obrazlaže da Sjedinjene Države priznaju Jerusalem kao glavni grad Izraela, da Jerusalem ostaje nepodijeljen grad, te da premještanje ambasade započne 1999. godine.
Najznačajniji detalj ovog akta, koji je na kraju postao zakon, jeste predsjedničko izuzeće. Predsjednik je imao pravo da odgodi izvršenje ovog zakona na period od šest mjeseci u slučaju da postoji procjena da bi njegova realizacija narušila nacionalnu sigurnost. Također, pri isteku roka, mogao je opet produžiti odgodu na period od šest mjeseci. To je ono što su Bill Clinton, Georg W. Bush i Barack Obama upravo činili tokom svojih dvostrukih mandata.
Donald Trump je istu odgodu potpisao 1. juna 2017. godine, međutim, četiri dana kasnije Senat je jednoglasno, uz glasove republikanaca i demokrata, anonimno usvojio rezoluciju kojom se obilježava 50. godišnjica ponovnog ujedinjenja Jerusalema, reafirmirajući Akt o ambasadi u Jerusalemu iz 1995. godine. Trump je u decembru 2017. i zvanično priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela te, iako je ponovo potpisao odgodu izvršenja Akta u vezi premještanje ambasade, u februraru nagovijestio da će ona biti otvorena 14. maja, što je na kraju i sprovedeno.
Dakle, cjelokupan historijski kontinuitet u vezi ambasade u Jerusalemu pravno traje 23 godine, ali njegova ideološka pozadina rezultat je opće političke slike prema Izraelu od strane američke administracije još od uspostave države Izrael.
Formalna opredijeljenost SAD-a prema miru i uspostavi dvije države ukazuje ipak da nije moguće napraviti značajniji pomak u mirovnom procesu ukoliko se jedan ili više ultimativnih izraelskih zahtjeva ne ispuni, iako kontinuirano krši rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, kao i ljudska prava. Slijed događaja potvrđuje nam da zapravo Trump nije učinio ništa novo niti pokazao poseban radikalan potez. Njegovo opredjeljenje za ovakvim činom rezultat je sveukupne i decenijske američke politike u slučaju Izrael – Palestina – Jerusalem.
Izraelski lobisti, među kojima se posebno ističe Sheldon Adelson, milijarder i casino biznismen, ujedno i jedan od značajnih donatora za Republikansku stranku, samo su tokom 2017. godine vršili dodatni pritisak na predsjednički ured u vezi pitanja ambasade. Među velikim podržavateljima za premještanje ambsade su i evađelisti koji su to očekivali zbog religijskig razloga. Na jednoj strani ljudi, a na drugoj politika.
Od diplomatije ka agresiji
Paradoksalno zvuči da je diplomatsko predstavništvo jedne države uzrokovalo tragične posljedice, iako je sama svrha diplomatije izgradnja pozitivnih odnosa među nacijama, državama, a historijski i civilizacijama. Ali Trumpovo zaokruživanje jedne inicijative pokrenute prije 23 godine nije diplomatski nego politički čin.
Relokacija ambasade u ovom vremenu nije samo pokazivanje ustrajnosti u nadasve jednopolarnom posmatranju statusa izraelske države, nego je novi smjer koji američka administracija nastoji definirati u budućnosti svog proizraelskog djelovanja. Trumpova administracija je učinila korak kojeg su se prošle administracije možda sustezale, ali razvoj događaja koji slijedi u narednom periodu je zapravo uvtđivanje ne Trumpove nego američke političke doktrine prema izraelsko-palestinskom pitanju.
Druge države, u kontekstu međunarodnih odnosa minornog značaja, poput Češke, Rumunije, Hondurasa, Paragvaja… koje su izrazile želju da također relociraju svoje ambsade u Jerusalem, imaju za cilj da zacementiraju dobre odnose sa SAD-om u nadi da će ostvariti određenu trgovačku saradnju ili finansijsku pomoć od SAD-a ili Izraela.
Eventualne mjere koje će poduzeti određene muslimanske države, poput povlačenja ambasadora iz Izraela ili opći prekid odnosa, neće puno pogoditi niti izralesku vladu, ni američku administraciju. Bez obzira na strukturu američke administracije, budućnost SAD-a kao značajnog medijatora u rješavanju konflikta, okončanja okupacije i priznavanje palestinske države bit će mnogo izazovnija nego u prošlosti. Pitanje Jerusalema će neosporno, nakon svih dešavanja, postati jedan od gorućih političkih problema.
Cjelokupan proces pregovora kao i smjernica za djelovanje koje vodi ka rješenju o dvije države, SAD je preokrenuo u novom diplomatskom poretku, koji u praktičnom smislu postaje agresivniji. To podrazumijeva da mirovni proces na Bliskom istoku, posebno na tlu Palestine, više neće biti samo dio međunarodnog prava ili vanjske politike, nego šireg spektra političke doktrine kombinovanoj sa elementima spiritualnog oportunizma.
Za pristalice takvog diplomatskog poretka, koji su decenijama trošili milione dolara na lobističke aktivnosti kako bi refleksija američke adminstracije na Izrael postala značajno više od isključivo političko-ekonomske podrške, Trump je poslužio kao instrument za ostvarivanje dugogodišnje težnje – institucionizirati okupaciju i religionizirati politiku.
TR 
BS_BA