Pred nama je djelo Yasina Istanbulija – Diplomatija i diplomatska praksa u ranom islamskom periodu, u prijevodu, ovu činjenicu moram naglasiti, doktoranta na našem PF u Zenici, mr. sc. Kemala Obada
Govoreći o knjizi, valjalo bi krenuti od činjenice da nam Autor ovdje daje vrlo detaljan prikaz diplomatije, njezinih općih i pojedinačnih značajki, ali i pregled razvoja diplomatske prakse kroz nekoliko stoljeća u ranom islamskom razdoblju. Međutim, daje i kraći osvrt začetaka i provedbe različitih instituta odnosno, rekao bih, sastavnica diplomacije, kako u predislamskome (kada govorimo primarno o interdinastičkim relacijama), tako i u ranome islamskome periodu na području Arabijskoga poluotoka.
U udžbenicima o diplomaciji, diplomatskome pravu i diplomatskoj profesiji koja se objavljuje na našim jezicima stoji da začeci diplomacije sežu u rane početke civilizacije. Izreka da je diplomacija stara koliko i ljudsko društvo zasniva se na činjenici da su se među narodima, između gradova, ali i između najstarijih država razmjenjivali privremeni posebni izaslanici, što je vidljivo i u ovome kontekstu. Ti osnovni oblici međudržavnih odnosa svojim su intenzitetom, kako piše S. Lapenda, koji put rudimentarni, a katkada veoma razvijeni.
Ono što smo učili svi na predmetima diplomatskoga prava je da su još Muhamed a. s., odnosno arapski vladari islamske države slali svoje izaslanike u okolne države, kako u posebne misije pregovaranja i sklapanja sporazuma, tako kasnije i sa širim međunarodnim političkim i sličnim zadaćama. No, u nekim drugim udžbenicima diplomatskoga prava ponekada nećemo naći ni toliko.
Međutim, upravo nam ova knjiga mnoge podatke iz jednoga razdoblja povijesti ljudskoga društva čini dostupnima, kako bi uopće mogli imati vlastitu predodžbu i formirati svoju vlastitu misao s osnovnim predmetom istraživanja u ovome djelu.
Kada sam autor govori o legislaciji MP i nastanku pravila međunarodnih odnosa na generalnoj ravni, primjećujemo da u poređenju s trenutnim konceptom MP, islamski zakon naroda nije mnogo drukčiji. Zapravo, kako sam autor kazuje:
„Arapi iz pustinje sa svojim duhovnim vrijednostima i društvenim načelima došli su u kontakt s drukčijim ljudima i kulturama te naprednijim civilizacijama. Nisu prihvatili ove kulture po svaku cijenu, niti su pokušavali ih uništiti. Neprekidna interakcija između arapskih načela i vrijednosti s jedne strane, i drugih kultura i tradicija, s druge, formirali su ono što nazivamo islamskom civilizacijom.“
Iz knjige ćemo tako saznati i neke opće osobine vanjskih odnosa iz toga razdoblja:
Islam nije samo postavio ograničenja protiv pokretanja sukoba – nego je također uspostavio pravila kojima se ograničavaju sredstva i načini borbe – u slučaju rata zabranjeno je stoga napadati djecu, starije ljude i žene koje ne učestvuju u borbi, svećenike i invalide. Zabranjuje se uništenje hramova, crkava, drveća i životinja – osim onih za potrebe prehranjivanja vojske – sve su ovo pravila općega MP koja danas pronalazimo u Ženevskome i Haškome pravu – odnosno MHP. Iz studije saznajemo da su, iako danas načela u teoriji, ova pravila bila provođena u praksi toga doba.
Autor, nadalje, pokazuje da su u primjeni vanjskih odnosa Arapi u ranome periodu islamske države koristili četiri glavna instrumenta. Slali su privremene izaslanike s određenim zadatkom i koji bi se vratili odmah po njihovu završetku. Misije muslimanskih ambasadora bile su tako:
Prenositi pisanu ili verbalnu poruku; pregovarati i zaključivati sporazume; razmjenjivati ratne zarobljenike ili tražiti otkup za zarobljenike; prenositi poklone vladarima drugih država; te su obavljali i ostale povjerene im dužnosti. – što su i danas neke od osnovnih funkcija šefa diplomatske misije i diplomatsko-konzularnoga predstavništva države slanja u državi prijema!
Diplomatska korespondencija bila je među prvim instrumentima diplomatije koju je primijenila arapska država u svojim odnosima sa stranim državama.
Kod vrloga objašnjenja pregovora u cilju rješavanja nekoga pitanja ili spora i zaključivanja sporazuma kao međunarodnoga ugovora – nalazimo primjenu instituta suvremenoga prava koji uči o međunarodnim ugovorima i svim njihovim općim karakteristikama – tako se u knjizi čitatelju i istraživaču predočava nekoliko osobenosti toga doba – raspravlja se o dužnosti ispunjavanja ugovornih obaveza u dobroj vjeri, poštenju ugovornih strana, načinima i razlozima prijekida nekoga sporazuma – čak se iz procesa sklapanja nekoga ugovora, a koji se vezuje za predmetno razdoblje, uočavaju tri koraka: preliminarni pregovori, pregovaranje i sastavljanje teksta sporazuma, treći je potpisivanje toga sporazuma i bilježenje svjedoka, i četvrti, završni korak bio je akt njegove ratifikacije – tako su u ranome islamskome periodu sporazumi bili donošeni halifi radi njegove ratifikacije ili potvrde. Danas neprikosnoveno uočavamo da su svi ovi elementi dio osnovnoga koncepta jednoga MU u suvremenim međunarodnopravnim raspravama, ali i teoretskim i praktičnim postavkama iz toga znanstvenoga područja.
Nadalje, sporazumi koje su Arapi zaključivali u ranoj islamskoj historiji mogu se podijeliti u tri kategorije: ugovori o dobrosusjedskim odnosima; sporazumi o emanetu (zaštiti) te mirovni sporazumi – koji se opet mogu podijeliti u pet vrsta – to samo govori o razvijenosti tadašnjih diplomatskih sposobnosti muslimaskih pregovarača, izaslanika i mudrosti vladara. To govori mnogo i o arapskome doprinosu, odnosno doprinosu rane muslimanske diplomatske misli modernoj diplomaciji, ali ne samo diplomaciji, već i suvremenoj znanosti, ali i praksi MP!
I posljednje, a što uopće nije manje bitno od prethodno naznačenih momenata – u vođenju diplomatskih odnosa, Arapi su primjenjivali određena pravila koja su i danas u širokoj upotrebi u izvršavanju diplomatske službe. Govorimo ovdje o diplomatskome imunitetu i privilegijama koje su imali izaslanici, ali i o diplomatskome ceremonijalu i protokolu koji su evoluirali zajedno s tokom razvoja i širenja islamske države – a sve s namjerom, kako to autor lijepo zaključuje, odavanja impresije moći i dostojanstva.
Na kraju, osjećam potrebu da javno istaknem da je materija ovoga područja iznimno teška i, povrh svega, obimna, ali je autor s velikom preciznošću, kratkim rečenicama, vrlo jasnim izražajnim, naučnim stilom i terminologijom uspio u svojoj nakani da detaljno istraži „metode i načela koji su regulirali islamsku diplomaciju i diplomatsku praksu tokom prvih 200 godina islamske vladavine.“
Jednako tako, osjećam dužnost zahvaliti se prevoditelju ovakvoga jednoga djela na bosanski jezik, koji je ovu studiju i ovakvu građu na istinski valjan način uspio približiti bosanskohercegovačkome čitateljstvu.
U Zenici, 18. aprila 2018.
TR 
BS_BA