Dok u javnosti traju „magazinske“ rasprave u vezi sa serviranjem slanine na Konferenciji o njemačkom islamu, očito se iz vida gube suštinska pitanja.
Najprije je potrebno napomenuti da je pravi prijevod termina “Deutsche Islam Konferenz” (DIK) „Konferencija o njemačkom islamu“, a ne „Konferencija o islamu u Njemačkoj“. Taj termin nije upotrijebljen slučajno, zbog milozvučnosti, već je riječ o svjesnom odabiru koji otkriva samu srž projekta. Kao što se to otvoreno izjavljuje, (potpuno iracionalno) cilj je udaljiti muslimane od univerzalnog islamskog učenja, pokidati veze muslimana sa njihovim matičnim domovinama i tradicijama da bi ih se, kratkoročno i srednjeročno, ukalupilo u različite formate. Iako su u više navrata njemački Ministar unutrašnjih poslova, kao i njegov podsekretar, otvoreno govorili o ovom projektu koji je u svojoj biti protivustavan, smatramo da je bolje, od istraživanja njihovih namjera, energiju usmjeriti na poziciju muslimanskih organizacija i džemata i njihov odnos prema domaćoj zadaći.
Logika na koju se naslanja strategija DIK-a ni na koji način ne poznaje platformu otvorenog dijaloga, radi se o jednostranom potezu koji je, sasvim otvoreno, formiran sa određenom agendom. Takvim pristupom se žele podvući nužnosti koje proizilaze iz muslimanske pozicije trajnog elementa na tom prostoru, no, u kontekstu demokratskog društvenog poretka, umjesto da se slijedi izbalansiran put, radi se na osnovu sumnji koje se temelje na ideološkim predrasudama. Da bi se to prikrilo odabran je put pripisivanja problema i ispostavljanja računa drugome. Zbog toga, navedeni pristup u sebi sadrži hegemonistički narativ kojeg je nemoguće previdjeti. Iskonstruisani imidž cilja podjele u hijararhiji i asimilaciju, muslimane definira kao „drugost“, potcrtava njihove mahane, a njihov pristanak na promjenu i poistovjećivanje obećava kao neku vrstu dobročinstva. Imidž kojeg je potrebno uzeti za primjer je imidž kojeg takvo razumijevanje smatra adekvatnim. Na taj način se svoja pozicija jača „drugošću“.
Jedna od posljedica na koju je utjecala politička fikcija je percepcija islama kao opasnosti. Umjesto da se takvim posljedicama stane u kraj, neadekvatan pristup temi i jačanje strahova porodili su još negativnije posljedice. Na taj način se u društvu raširio osjećaj da je širenje islama protivno kršćanstvu i njegovom utjecaju u zemlji.
Gledano iz političkog ugla, DIK je projekat Krščanske-demokratske unije (CDU). Zbog toga je DIK moguće upotrijebiti za strateške ciljeve partije. Uključivanjem antiislamskih kritičara s pozicija s kojima država ne može biti sagovornik, izbjegavanjem optužbi za rasizam, antiislamski krugovi se umiruju pod izgovorom da se želi spriječiti nastanak partije koja je bi se pozicionorala „desno od CDU“. Time se muslimani koriste za stranačku politiku i strateške račune. Čak se i takvo stanje predstavlja na način da se njime „spriječava polarizacija u društvu i čuva njegovo jedinstvo“.
Muslimani svojim prisustvom legaliziraju Konferenciju o njemačkom islamu. Da to nisu učinili, DIK bi izgubio smisao, i time bi se otvorio prostor za raspravu o ključnim temama. Zbog toga, prisustvo „islamskih organizacija“ je za DIK bilo od životne važnosti. (Kakav odnos prema njima ima i samo Ministarstvo unutrašnjih poslova dovoljno govori činjenica da ih nisu nazvali ustavnim nazivom „islamski džemati“ – Islamische Religionsgemeinschaften, nego „islamske organizacije“). To dovoljno pokazuje njihovu vrijednost u očima zvaničnih organa države. Međutim, nažalost, jedan dio ustanova i osoba, koje ne drže do sebe odlučio je učestvovati na Konferenciji, štaviše, to su doživjeli kao počast. Posljedica je da su „islamske organizacije“ koje su uzele učešće na Konferenciji svojim prisustvom legalizirale projekat, kao i hegemonistički narativ koji je o muslimanima aktuelan, i time prihvatili mantru po kojoj su muslimani dio problema. Time su sami muslimani prihvatili da ih se tretira kao problem i preuzeli dio odgovornosti u hegemonističkim raspravama koje su pokrenute prema njima.
Kao zaključak možemo kazati da DIK može biti realan projekat samo ako se, u uslovima post-kulturalističkog i demokratskog društva, preispita i ponovo oblikuje i ustanovi na temeljima općih sloboda. U temelju tog razumijevanja mora biti ugrađena inkluzivna politika koja je nužnost demokratskog društva i koja se nalazi u sljedećim stavkama:
Jednakopravnost za svaku religiju i način života ne smiju se posmatrati kao opasnost za društveno jedinstvo. Naprotiv, to jedinstvo će se osnažiti slobodama različitosti. Integracija ne znači asimilaciju. U slobodnim društvima jednakopravnost se ne stiče na „istovjetnosti“, već na „razlikama“ drugog i drugačijeg.
Integracija je izravno u vezi sa jedankopravnošću u svim društvenim institucijama kao što su tržište rada, obrazovanje, mediji i politički organi. Zbog toga, potrebno je u praksi primijeniti i dati prava koja pripadaju muslimanima.
Država može izgraditi okvir za dobrovoljnu asimilaciju, no, dužna je da ostavi prostor i za alternativu. Nema pravo da asimilaciju političkim metodama učini nužnom.
Država ne može organizirati javnost protiv crkve, pa se tako treba odnositi i prema muslimanima i ne treba podsticati organiziranje javnosti protiv muslimanskih džemata. Pregovori se trebaju ostaviti civilnom društvu.
Potrebna je borba protiv diskriminacije: potrebno je u istu ravan dovesti borbu protiv rasizma i svakog oblika nehumanosti sa antiislamstvom.
U slobodnim društvima nema mjesta uredbama koje diskriminišu ljude na osnovu odijevanja i potrebno ih je dokinuti.
TR 
BS_BA