Oduvijek je pojam “otac nacije” bio i više nego zloupotrebljavan u raznim formama i oblicima kako državnih sistema tako i narodnih masa. Podsjetimo se na “volk” atmosferu nakon 1929. godine i veliku ekonomsku krizu što je dovelo do uspona NSDAP i zlikovca A. Hitlera kao i Francisca Franca te Benitta Musollinija a na našim prostorima “oca” nacističke Hrvatske ili deminutivno poglavnika NDH Ante Pavelića. Isti trend se nastavio u svijetu kroz prizmu komunističkih lidera u liku Josipa Broza Tita, Envera Hoxhe i drugih.
Svi navedeni lideri tih u konačnici zloćudnih sistema sistemski su ugrađivani u mit „oca nacije“ što je dovodilo do nesagledivih posljedica u domenu razumijevanja države kao aparata jednog lica koji kada umre „ništa od države neće biti“ što će se kasnije ispostaviti poprilično tačnim jer kada pogledate sve pomenute persone shvatite da je država nestajala jedna po jedna od zloglasne nacističke Njemačke do Italije pod rukom fašista kao i same NDH, komunističke Jugoslavije i Hoxhine Albanije.
Kada su Bošnjaci u pitanju, kao etnička/narodna kategorija, koja je pretrpjela silne napade i žrtve zbog identiteta, može se zaključiti da oni nikada nisu bili vezani isključivo za jednu osobu prema konceptu „oca nacije“ ili eventualno njenog utemeljitelja, premda su promatramo na historijskoj ravni Bošnjaci kroz 20. vijek imali nekoliko iznimno značajnih obnovitelja narodnog identiteta.
U kontekstu austrougarske okupacije i uprave u Bosni i Hercegovini u obnovitelje bošnjačkog identiteta i misli mogu se navesti autor „Zelenog busenja“ Edhem Mulabdić, zatim u kasnijem periodu braća Spaho, prvenstveno heroj odbrane integriteta Bosne i Hercegovine dr. Mehmed Spaho koji je mudrim potezima u teškim vremenima za bosanske muslimane donio sjajan rezultat djelujući kao lider JMO. Nedugo zatim nakon naprasne smrti dr. Spahe 1939. godine, uslijedilo je općepoznato nacističko uzurpiranje u kojem su Bošnjaci morali naći balans između NDH, komunističkog pokreta i četničkog noža što je bošnjačku mladost koja je krenula u revitalizaciju misli i obnovu identiteta dovelo do vrlo teške situacije, možda i najteže od vremena Omer-paše (Mihajla) Latasa.
Iako danas osporavana ličnost u jednom dijelu bošnjačke javnosti, sigurno veliki doprinos idejnoj obnovi dao je Mustafa Busuladžić, a uz njega i velikan uleme Mehmed ef. Handžić i mnogi drugi.
U prvim decenijama komunističke vlasti (s jakim uplivom srpske nacionalističke ideje) Bošnjaci su trebali postati vjerska skupina, njihova identitetska posebnost nije priznata, da bi krajem 60-tih godina došlo do zaokreta i priznavanja Muslimanske nacije. U narednim godinama djelovanjem političara poput Džemala Bijedića i Hamdije Pozderca pokušala se jačati pozicija Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji i održati ravnopravnost naroda. Međutim, Sarajevski proces iz 1983. godine u kojem su meta bili muslimanski intelektualci dovest će do novog zaokreta u historiji Bosne.
Bošnjaci su između 1878. i 1990. godine pokazali žilavost i nevjerovatan inat u želji za očuvanjem vlastite posebnosti i integriteta koja je rezultirala nacionalnim buđenjem. Nakon oslobađanja iz zatvora, Alija Izetbegović je formirao stranku uz podršku četrdesetak intelektualaca i privrednika što je bio jasan pokazatelj novog buđenja u kojem je eruptirala dugogodišnja akumulacija nacionalnog i vjerskog naboja. Alija Izetbegović je svojim političkim i intelektualnim djelovanjem dao podstrek buđenju uspavanih Bošnjaka, a koje traje i danas.
Uslijed oštre unutarbošnjačke političke polarizacije koja je prožeta kombinacijom neslaganja, ličnih interesa i ambicija došlo je do toga da se viši i opći nacionalni ciljevi stavljaju po strani upravo iz razloga gubitka istinskog osjećaja za nacionalnim pitanjem. Bošnjaci kao narod danas su na historijskoj raskrsnici. Iako je smatrano da je nacionalno i identitetsko pitanje riješeno, a da su primat uzela socijalna pitanja, ipak, jasno je da među Bošnjacima skoro da nema riješenog pitanja. Zato je danas nasušna potreba za nacionalnim programom koji se mora temeljiti na novim-starim vrijednostima.
Sve prethodno navedeno nerijetko je posljedica i prevelikog očekivanja i oslanjanja na druge što u suštini bošnjačku političku zbilju svodi na tezu „Neko će nam drugi pomoći“, a to dovodi do zanemarivanja strateških nacionalnih pitanja unutar Bosne, ali i ostalih pitanja poput statusa Sandžaka u Srbiji i Crnoj Gori ili pitanja dijaspore.
Stoga se može zaključiti da bez nadličnog i nadstranačkog pristupa Bošnjaci će biti vraćeni na poziciju vjerske skupine, lišeni nacionalno-državotvorno-političkog identiteta čime će svjesno ili ne dati doprinos rehabilitiranju politika zločina koje čekaju konačni bošnjački sunovrat radi ostvarenja velikodržavnih projekata.
BS_BA 
TR