O kraljevima i predsjednicima: kratka historija američko-saudijskih odnosa

Harun Karčić

(Bruce Riedel, Kings and Presidents: Saudi Arabia and the United States since FDR, Brookings Institution Press, Washington, 2017, pp.272).

Kada je Donald Trump postao Predsjednik SAD-a, odredio je Rijad kao destinaciju svoje prve zvanične državne posjete i time nagovjestio važnost američko-saudijskih odnosa i za svoju administraciju.
Saudijska Arabija je decenijama strateški partner Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku. Prvo je služila kao bedem protiv širenja Sovjetskog utjecaja tokom Hladnog rata, da bi kasnije postala važan factor za stabilnost naftnog sektora, borbu protiv terorizma a zatim i blokiranje rastućeg Iranskog utjecaja u regionu. Američke administracije pažljivo su njegovale prisne odnose sa Rijadom, tako da je od naftne krize 1973. godine, svaki američki predsjednik (osim Ronalda Reagana) posjetio kraljevinu.
Nedavno objavljena knjiga baca svjetlo da neke – do sad – malo poznate detalje u službenim odnisma Rijada i Vašingtona. Autoritativno napisana i intrigantna, posljednja knjiga Brucea Riedela, Kraljevi i Predsjednici: Saudijska Arabija i Sjedinjene Američke Države od Franklina Delanoa Roosevelta koju je izdao Brookings Institut u Vašingtonu, pruža nevjerovatan uvid u odnose jedne islamske monarhije i zapadne liberalne demokratije.
Knjiga odudara od ostalih, do sad, objavljenih dijela o Saudijsko-Američkim odnosima zbog bogate biografije autora, istaknutog američkog državnog službenika, koji je ne samo lično svjedočio brojnim epohalnim događajima na bliskom istoku u proteklih 30 godina već je i lično sudjelovao na brojnim sastancima sa arapskim kraljevima, prinčevima, predsjednicima, ministrima, visokorangiranim obavještajnim službenicima i ambasadorima. Bruce Riedel je insajder, u svakom smislu riječi i služeći se svom privilegovanom statusu, mnoge intimne detalje prenosi čitaocima. Pridružio se Centralnoj obavještajnoj službi kada je imao svega 29. godina služeći kao blisko-istočni analitičar i stručnjak za Saudijsku Arabiju. Zbog svog vrhunskog poznavanja regiona, kao i prijateljskih veza sa nekim od vodećih decision makers poput Princa Bandara, dugogodišnjeg saudijskog ambasadora u Vašingtonu, četiri američka predsjednika su se oslanjala na Riedelove savjete. Trenutno radi kao analitičar za utjecajni Brookings Institute u Vašingtonu i često je viđen učesnik na velikim konferencijama i panel diskusijama o Bliskom istoku.
Knjiga počinje analizu diplomatskih relacija nakon otkrivanja nafte u saudijskom gradu Dammam 1938. godine i pomno analizira sve ključne događaje – od sastanka Predsjednika Franklin Delano Roosevelta sa saudijskim kraljem Abdul Azizom 1945. godine na američkom ratnom brodu USS Quincy sve do dolaska Donalda Trumpa na vlast u SAD-u i Princa Muhameda Bin Salmana kao ključne osobe u Saudijskoj kraljevini. Riedel navodi kako se od početka, američko-saudijsko savezništvo temeljilo na veoma jednostavnim ekonomsko-sigurnosnim interesima: Saudijska Arabija će prodavati Sjedinjenim Državama povoljnu naftu, energent na čiji neprekidan dotok Vašington može uvijek računati, a zauzvrat će im SAD pružati sigurnost i zaštitu od vanjskih neprijetalja. To će činiti postavljanjem američkih snaga u kraljevini i prodajom najsavremenijeg oružja, dok će private američke firme poput DynCorp i Vinnell obučavati Saudijsku vojsku, pilote i Nacionalnu gardu.
Autor pokazuje kako su Amerikanci, sve do Islamske revolucije 1979. godine, davali dojam da radije preferiraju Iran nasuprot Saudije, te da je, paradoksalno, islamska revolucija i anti-američki stav iranskih revolucionara u velikoj mjeri doprinjeo jačanju odnosa Rijada i Vašingtona. Također je zanimljivo da su razarajući ratovi imali zbližavajući efekat na njihovo savezništvo: Iransko-irački u kojem su Saudijci i Amerikanci vojno i finansijski podržavali Saddama Husseina; Sovjetska invazija Afghanistana koja je rezultirala tijesnom saradnjom i naoružavanjem mudžahedina; i Iračka invazija Kuvajta koja je zabrinula Saudijce i rezultirala stacioniranjem desetina hiljada američkih vojnika u kraljevini kako bi odvratili iračkog predsjednika od potencijalne invazije Saudijske Arabije.
Zanimljiv je podatak da je ARAMCO, gigantska naftna firma tada u većinskom američkom vlasništvu, bila glavna pristalica bližih odnosa dviju zemalja sve do 1970-ih godina kada je Saudijska vlada postepeno počela nacionalizovati tu američku firmu (koja je godinama eksploatisala njenu naftu). Nakon toga, američka namjenska industrija (firme poput Raytheon i Lockheed Martin) preuzima primat u lobiranju za snažnije saudijsko-američke odnose, jer je Saudijska Arabija jedan od najvećih kupaca američke vojne opreme. O tome koliko su Zapadne države bile spremne sarađivati sa Saudijskom Arabijom bez obzira što su nekad bile kritične prema stanju ljudskih prava u toj državi ilustruje i slijedeći primjer: 1985. godine Kralj Fahd je zadužio princa Bandara da kupi borbene avione. Princ Bandar je stupio u kontakt sa tadašnjom premijerkom Velike Britanje, Margaret Thatcher, koja je bila na odmaralištu u Salzburgu. Princ Bandar, imajući neograničen budžet, sastao se sa premijerkom i izražio želju za britanskim borbenim mlaznjacima tipa Tornado, uz višegodišnju obuku saudijskim pilotima, avionske rakete i ostalu komunikacijsku opremu te da im Britanci izgrade 2 zračne baze u kraljevini – ugovor vrijedan $85 milijdardi dolara. Premijerka je odmah, bez oklijevanja, odgovorila ”Dogovoreno!” i ugovor je potpisan za nekoliko minuta.
Po pitanju Palestinaca, autor jasno daje do znanja da su saudijski kraljevi istinski i iskreno bili na strani Palestinaca i da su uvijek vršili pritisak na Vašington da pronađe rješenje izraelsko-palestinskom sukobu. U nekoliko navrata su čak i odgađali važne državne sastanke sve dok Vašington ne učini nešto da zaustavi izraelsko bombardovanje Gaze ili neki drugi val nasilja nad Palestincima. Autor naročito opisuje Kralja Feisala kao čovjeka od strogog integriteta i principa i izražene solidarnosti prema muslimanima u svijetu.
Riedel također, namjerno ili nenamjerno, pokazuje kako je zapravo američko-saudijsko savezništvo utemeljeno i oslonjeno na obostranim interesima elita, te da američki Senat i Kongres uvijek ne gledaju blagonaklono prema Saudijskoj kraljevini. Taj stav se vidio nedavno kada je Senat jednoglasno usvojio rezoluciju u kojoj je saudijskog prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana direktno okrivio za ubistvo saudijskog novinara Džamala Hašogdžija u Saudijskom konzulatu u Istanbulu. To se također i vidjelo 2016. godine kada je Kongres, skoro jednoglasno, usvojio Zakona protiv sponzorisanja terorizma (JASTA). Taj zakon, koji je prethodno blokirao tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama, dozvoljava preživjelima i porodicama žrtava napada 11. septembra 2001. godine da tuže strane vlade (u ovom slučaju Saudijsku Arabiju) pred američkim Federalnim sudovima. Ipak, autor nedovoljno pojašnjava kako je Kongres, budući da često ispoljavao animozitet prema Saudijskoj kraljevini, uvijek uspjevao pronaći dovoljno glasova da odobri milijardijske ugovore za prodaju oružja Saudiji. Drugim riječia, uloga i utjecaj pro-saudijski lobista u Vašingtonu nije adekvatno elaborirana. Isto važi i za brojne američke medije, koji su češće nego rijeđe kritični prema kraljevini. Izuzetci su utjecajni kolumnisti poput Thomasa Friedmana iz New York Times i Davida Ignatiusa iz Washington Post koji su, naročito u posljednje dvije do tri godine, pisali afirmativne tekstove o prijestolonasljedniku Muhamedu Bin Salmanu. To znaći da je izvršna vlast bila jedina koja je branila i jačala staro strateško savezništvo.
Jedan od razloga da početak raskola u saudijsko-američkim odnosima je svakako početak Arapskog proljeća 2011. godine. Riedel opisuje ogromno razočaranje saudijskog kralja i prinčeva u predsjednika Baraka Obamu i njegovu administraciju zbog nečinjenja ičega da zadrže na vlasti svoje dugogodišnje saveznike, egipatskog predsjednika Hosnija Mubareka i tuniškog predsjednika Zine Eddin Ben Alija. Razmišljanje u Rijadu u tome trenutnku je bilo – ako su Amerikanci dozvolili da padnu Mubarek i Ben Ali, onda će dozvoliti i pad saudijske monarhije! Vjernovatno iz tog razloge je tadašnji Kralj Abdullah te godine požurio kući sa svog odmora u Maroku kako bi situaciju držao pod kontorlom. Naredio je isplatu bonusa vojnicima, policajcima i državnim uposlenicima, dodijelio je besplatne stanove mladim braćnim parovima i brojne druge privilegije – u vrijednosti od $130 milijardi kako bi amortizirao postojeće nezadovoljstvo među stanovnicima i Saudijsku Arabiju od nadolazećeg vala anti-vladinih demonstracija. To samo pokazuje koliko je i sam Kralj Abdullah bio zabrinut o mogućim nemirima u državi. Riedel zaključuje da – ukoliko Saudijska Arabija želi opstati u formi u kojoj jeste – morat će u doglednoj budućnosti učiniti opsežne društvene, ekonomske i političke reforme.
Uprkos zanimljivim detaljima i insajderskom narativu, Riedel se kritično ne osvrće na događaje kao što bi činili tradicionalni historičari diplomatije u Zapadnim zemljama, niti se poziva na diplomatske arhive, niti iznosi sve detalje i druge strane priče o pojedinim događajima. Razlog za to jeste njegova afiliacija sa CIA-om koja ga i dalje ograničava da otovreno govori o nekim ključnim događajima. Sam autor je naveo na početku knjige da je tekst morao proći cenzuru CIA-e, kako ne bi slučajno iznio neki detalj ili informaciju koja se smatra povjerljivom. Druga mana ove knjige jeste što se pretjerano oslanja na personalne odnose saudijskih kraljeva i američkih predsjednika, kao i na relacije američko-saudijske elite i njihovih poslovno-političkih interesa. Potpuno nedostaje uvid u odnose običnih amerikanaca i saudijaca, u njihove međusobne percepcije, koje kao što znamo nisu najsjajnije. Zapravo, Riedel u jednom dijelu knjige daje naznake o nivou netrpeljivosti između običnih saudijaca i amerikanaca, govoreći kako ima malo javne podrške za bliske američko-saudijske odnose. Ovdje bi bilo korisno detaljnije elaborirati razloge uzajamnom saudijsko-američkog nepovjerenja.
Uprkos svemu tome, knjiga ima svoju neprocjenjivu težinu i čitaocima pruža jedan, do sad, neviđen uvid u vođenje politike između dva saveznika.

 

X