ANALIZA: Kako smo glasali – šta nas čeka 2018-te

Admir Mulaosmanović | Ahmed Kulanić

Činom potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma sada već davne 1995. godine bosanskohercegovačkom društvu je određen ustroj države prema nacionalno/etničkom modelu i formiranju ‘velike’ koalicije na državnom nivou koja će predstavljati/zastupati prava onih kojima je to garantirano sporazumom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ratom već dobrano podijeljena država na ovaj način je dodatno zakoračila u etno-nacionalni koncept vladana u kojem je konsenzus političkih elita triju naroda conditio sine qua non bilo kakvom napretku. Nepostojanje konsensusa i saglasnosti o uzrocima, prirodi, toku ali i okončanju rata u Bosni i Hercegovini, dodatno usložnjava napredak države i društva u cjelosti.

Upravo zbog dubokih etno-političkih podjela i tenzija veoma je teško pronaći neki drugi faktor ili ideološku osnovu koja bi se iskristalizirala kao vodeća na političkoj sceni i koja bi svoju političku viziju mogla protegnuti na sva tri bh. konstituenta. Veliki broj političkih stranaka i partija treba se promatrati kao rezultat ili posljednica u velikoj mjeri prisustva konsocijacijskog modela demokartije u tranzicionom bh. društvu. Otuda je, zapravo, veoma teško očekivati u skorije vrijeme pojavu političkih opcija koje ne proizilaze iz samo jednog od tri etno-nacionalna korpusa ili još teže da isti budu prihvaćeni kao takvi untar sva tri nacionalno/etničke skupine.